Dan Oki: Odsutnost teleprisutnosti

Estetika teleprisutnosti začeta je preko telefonskih razgovora. To je za moju generaciju bio onaj prvi osjećaj komuniciranja s nekim tko je izvan fizičkog dosega glasa i vida. Osjećaj se pojačavao sa spoznajom da je osoba jako daleko, možda u drugoj vremenskoj zoni, ili da je kod njega/nje noć, a vi zovete iz danjeg svjetla.
 
Nekada su se obični pozivi obavljali uvijek s istog telefona i primali na jedan telefon u okviru cijele obitelji ili radne zajednice. Intimni su bili pozivi kada je netko bio sam u kući i zvao negdje, točno nekog u određeno vrijeme, tko nestrpljivo očekuje poziv. Kada je kuća bila puna ljudi, zvalo se grupno u drugi dom, najčešće prepun bliskih osoba. Često su, i jedni i drugi, već bili u tim drugim kućama s kojom sada telefonski razgovaraju i znali su gdje je smješten telefon na drugom kraju žice. Zbunjujući su bili pozivi tinejdžerima, kada bi se javili njihovi roditelji i dodali slušalicu, a zatim prisluškivali intimne razgovore, prostorno usidrene u žicu utaknutu u zidnu utičnicu. Uznemirujući su bili pozivi nepoznatog glasa, koji je u privatnost prodirao neugodnim sadržajima ili pak uzbuđeno disao na drugom kraju žice. Privatnost vlastitog doma nije nužno značila i intimnost telefonskog razgovora, pa je intimnost ponekad tek bila zagarantirana odlaskom u javni prostor pošte ili telefonske govornice, gdje ste u svakom slučaju mogli biti sami u telefonskoj kabini, za razliku od vlastitog doma gdje ste se morali skrivati od ukućana.
 
U pošti ste pored samih telefona, mogli naći i telefonske imenike, što su ljudi uvelike koristili ukoliko su željeli nazvati nekog do čijeg broja telefona nisu mogli doći. Međutim, upotpunjavanje telefonskih imenika pojedinih gradova bilo je puno sporije od samog rasta telefonskih pretplatnika. U tome su pomagali osobni pisani telefonski adresari, gdje su ljudi brižno zapisivali uz imena osoba i brojeve fiksnih telefona, također adrese, poštanske pretince, a onda postepeno brojeve mobilnih telefona i internet adrese. U pisanim adresarima, pred sam kraj njihovog rasprostranjenog postojanja, koji uzgred danas već izgledaju kao dinosauri network kulture,  mogu se naći gotovi svi oblici pisanog bilježenja podataka vezanih za teleprisutnost. Tim više, jer su adresari za razliku od rokovnika bili upotrebljavani dugi niz godina. Rokovnici su zapravo uvijek imali gabarit jedne kalendarske godine. Kao i adresari, rokovnici su najprije postali sastavni dio računala, a potom i mobilnih, tj. pametnih telefona, gdje su doživjeli spoj s fizičkom mobilnošću i konstantnom teleprisutnošću.
 
Izložba se bavi fenomenom telefona, prezentacijom starih telefona kao ready made objekata, usporedbom dvije serije fotografija iz 1997. i 2017. godine, komunikacijskim analogijama umjetnikovog adresara i rokovnika, te video projekcijama.
 
Prva serija fotografija snimljena je 1997. godine s analognim fotoaparatom u Tokiju, a druga serija fotografija 2017. godine s DSLR digitalnom kamerom u Seulu. Godine 1997. Sony je bio jedan od glavnih proizvođača mobitela na svijetu, međutim dvadeset godina kasnije, 2017. Samsung je postao jedan od vodećih proizvođača mobitela, kako na svijetu tako i na Dalekom istoku. Epicentar mobilne groznice iz Tokija je prešao u Seul. Slijedom ovih razmišljanja bilo je logično fotografirati mobilne telefoniste u Seulu, baš kao što sam ih dvadeset godina prije fotografirao u Tokiju. Serija fotografija iz 1997. godine snimljena je iz veće udaljenosti, a druga iz blizine. Prije dvadeset godina bilo je teško neopaženo prići ljudima na mobitelu, jer su gledali uokolo dok su razgovarali, za razliku od današnjice kada uglavnom gledaju u ekran telefona, pa ne primjećuju što se oko njih zbiva. Prije dvadeset godina snimao sam uglavnom totale, za razliku od prošlogodišnjih snimki u kojima sam snimao srednje i bliže planove. Analogni fotoaparat je postao digitalni, ali promjena je uslijedila kako ispred foto- kamere, tako i u samoj kameri; mobitel je iz isključivo audio naprave postao multimedijalna naprava, te tako i sam fotoaparat. Uvjerenja sam da gradovi i zemlje koji proizvode određenu tehnologiju, istodobno proizvode i specifičan dio ljudske stvarnosti, posredovane tom istom tehnologijom. To se odražava najviše kroz učestalost i nijansiranost upotrebe tehnologije u svakodnevnom životu, bilo da se radi o tehnološko-antropološkim novitetima, društvenom angažmanu ili psiho-socijalnim patologijama kojima je određeno društvo inficirano.
 
U vremenskom rasponu od dvadeset godina, došlo je do promjene upotrebe mobilnog telefona u tehnološkom i antropološkom smislu. Slična stvar se dogodila s umjetničkim aspektom snimateljskog dispozitiva, ponaosob kroz otjelovljenu viralnost fotografije i pokretne slike, uz telematičnu diseminaciju dispozitiva s papira, ekrana ili projekcije u društvene mreže i direktnu vizualnu komunikaciju teleprisutnosti preko mobilnih uređaja. Slijedila je i nova kontekstualizacija fotografije i video umjetnosti kao umjetničkog izraza.