Mihael Giba: Arheologija rada

kustoska koncepcija - Mirna Rul
 

Arheologija rada

Kad su plebejci 494. godine prije nove ere, nezadovoljni svojim položajem, odlučili organizirano napustiti Rim, ovaj je događaj, u povijesti znan i kao secessio plebis, označio jednu od prvih masovnih manifestacija sile socijalno i politički obespravljenih. Zatvaranjem trgovina i radionica, plebejci su prisilili patricije na oprost dugova i formiranje institucije narodnih tribuna, čime su značajno unaprijedili svoj status. S industrijskom revolucijom štrajkovi su postali uobičajena metoda radnika u pregovorima s poslodavcem za bolje uvjete rada, a njihova se forma nije mnogo promijenila ni do današnjih dana.

Upravo su štrajkovi, odnosno radničke borbe, tema izložbe Arheologija rada Mihaela Gibe. Izložba govori o radničkim borbama u Hrvatskoj od 1990ih godina naovamo, a gradivni je materijal Gibinih radova Arhiv radničkih borbi Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju /BRID/. Ovaj arhiv rezultat je BRID-ovog istoimenog projekta, a riječ je o digitaliziranoj bazi podataka s otvorenim pristupom koja sadrži izvorni medijski materijal preuzet iz tiskanih i elektroničkih medija. Giba manipulira podacima, odnosno rezultatima istraživanja kreirajući softver koji pretvara podatkovni sadržaj u vizualni. Uparujući svaki pojedini štrajk iz BRID-ova arhiva s fotografijama koje Google veže uz isti, generiraju se digitalni kolaži koji funkcioniraju kao interaktivne vizualizacije podataka dostupnih na Internetu u stvarnom vremenu. Na izložbenoj lokaciji računalo pokreće vizualizaciju i komunicira sa serverom te prikuplja najnovije informacije kako bi ostvarilo vizualizaciju u neprekidnom slijedu. Kompozicija svakog pojedinog kolaža sastoji se od dva dijela, odnosno dvije fotografije koje Gibin softver veže uz određene štrajkove, a njih razdvaja krivulja “preslikana” iz grafikona koji, pak, prikazuje broj štrajkova u određenoj godini tijekom posljednjih trideset godina. Prepuštajući kreiranje umjetničkog rada softveru i odustajanjem od uloge konačnog kreatora, umjetnik radikalizira barthesovsku tezu o smrti autora. Naime, on ne samo da prepušta recipijentu beskonačne mogućnosti interpretacije njegova rada, već odlazi korak dalje, stvarajući alat kojem će dodijeliti ulogu autora i omogućiti mu asembliranje onolikog broja mogućih radova koliko Google posjeduje vizualnih rezultata pretrage. Takvi asemblaži, razumljivo, često nemaju nikakvog smisla - softver stavlja u jukstapoziciju dvije nasumične fotografije koje mogu ili ne moraju imati direktne veze s određenim štrajkom, a koje će tražilica “izbaciti” zbog nekih fluidnih ili pogrešnih veza i vlastite nesavršenosti. Rezultat je često komičan, a autor ovim radovima priziva umjetnost nadrealizma utemeljenu na psihičkom automatizmu i neracionalnom bilježenju predodžbi. Elemente iznenađenja i neočekivanih jukstapozicija prisutne u radovima nadrealista, naziremo i u Gibinim kolažima, dok je logička pogreška non sequitur usvojena od strane nadrealista kao legitiman literarni alat, a inherentna umjetnoj inteligenciji kao takvoj, suštinski element Gibinih digitalnih kolaža. Na isti se način, svaki štrajk uparuje i sa svim o njemu dostupnim tekstovima na Internetu, čiji se naslovi prikazuju na zasebnom ekranu.  Glavni je akter izložbe, ipak, posjetitelj, koji dolaskom u galeriju i pristankom na interaktivan proces odabira nekog od štrajkova iz BRID-ova Arhiva radničkih borbi, upravlja cijelom pričom, a izbor je prikazanih štrajkova, kolaža i, konačno, sadržaja izložbe u njegovim rukama.

I dok izložba Arheologija rada, svojim sadržajem zadovoljava sve parametre potrebne posjetitelju za ozbiljan istraživački pristup radničkim borbama u posljednjih tridesetak godina, a koji omogućuje BRID-ov arhiv i direktan pristup internetskim rezultatima, ona je istovremeno u svojoj naravi autosubverzivna. Ironija je čitljiva u hibridnoj formi istraživačkog projekta i umjetničkog rada, pri čemu je i sama izložba svojevrstan kolaž, odnosno asemblaž dvaju koncepata – pukog dokumentarističkog prikaza određenog istraživanja i kreativne ekspresije. Pritom ironijska oštrica cilja u dva smjera – prema, često površnim, umjetničkim istraživanjima koja pretendiraju konkurirati onim sociološkim, ali i prema znanstvenim istraživanjima koja svoja dostignuća žele prikazati kroz vizualne narative koje njihovi autori u potpunosti ne razumiju, pribjegavajući pritom oponašanju preživjelih muzejskih praksi.

Izložbu Arheologija rada stoga valja promatrati kao vizualni prikaz istraživanja o radničkim borbama s pomakom – artističko poigravanje umjetnika s gomilom podataka koje i treba i ne treba shvatiti ozbiljno.