Ela Štefanac, Nives Žarković, Darija Žmak Kunić: Renewal

Postoji li iskonski čista, nevina duša bez ijedne mrlje? Tijelo bez i najmanjeg ožiljka? Je li ideal besprijekornog ikad utjelovljen u stvarnosti? Je li to naša urođena praideja dobra ili slika koju stvara društveni moral? Rađamo li se čisti, bezgrešni, savršeni, a život nas vremenom prlja? Ili smo po prirodi loši, nesavršeni, divlji, dok nasljeđe civilizacije, morala, izbjeljuje naše mračne duše, odijeva u bijele košulje, kostimira u prihvatljivo? Na mjestima gdje pucaju društveni kodeksi i civilizacijske zadatosti i dopuštaju osnovnim ljudskim instinktima prodor, događa se sloboda, nastaje umjetnost.

Umjetnost je istina o čovjeku i svijetu ispričana pomoću mentalnih prizora pretočenih u zvuke, slike, riječi. Ta istina se ne događa slučajno, ona se probija kao krik, zov, opomena. Ako je bijela košulja simbol pristojnosti, neutralnosti i ukalupljenosti jednog licemjernog društva koje potiskuje istinu o ljudskoj prirodi, zaklanja je i prekriva, onda umjetnik koji otkriva istinu svoje duše (a istina je da u svima nama ima gliba i mraka) svakim svojim radom, svakim stvaralačkim aktom, tu košulju, dio po dio, prlja, rušeći tako ideal koji mu je nametnut, odijeva se u svoju istinu.

To ne znači da je moral sam po sebi nešto suvišno i pogrešno. To samo znači da moral kao sistem pravila o ispravnom životu, nije nedodirljiv, da je podložan reviziji i kritici, te da postoje mnogi morali koji se međusobno ne podudaraju i mi ne znamo koji od njih će nas zateći u vremenu i na prostoru gdje smo se rodili, pomoću kojeg od njih će nas kao pojedince društvo interpretirati. Hoću li zbog svoje slobode nositi znak „luđakinja“, “vještica“, „kurva“? Ili je dovoljno degradirajuće reći samo „žena“? Imam li pravo iznositi i tuđe istine, tuđi mrak, agresiju, zlo, tuđu prljavštinu i besprizornost ili će mi društvo savjetovati da o tome šutim? Umjetnik pravi rezove na stvarnosti koja je konstrukt društva, vremena, zabluda i predrasuda. On liječi stvarnost od njenih laži, zadaje joj male ili velike ožiljke, integrira svoju istinu u svijet i ostavlja je sljedećim generacijama, da te ožiljke produbljuju, mijenjaju, šire, krčeći put k autentičnom životu, k ispunjenoj egzistenciji. Ožiljak nije žig patnje, ni mistični alfabet smrti, on je trag naše borbe, dokaz o odluci da preživimo i podsjetnik da smo pobijedili. Naša djeca će svijet promatrati na ramenima naših pobjeda, njihovi horizonti bit će širi.

Ako postoji jedan zajednički nazivnik za čitavo ljudsko stvaralaštvo vrijedno spomena, to bi bila autentičnost. Ako postoji jedna riječ u koju se može smjestiti univerzalni sustav pravila za ispravan život, to bi bila autentičnost. Autentičnost počiva na ljubavi, slobodi i hrabrosti. Treba biti hrabar pa priznati svoje istine i otkriti nesavršenosti pred svijetom, prihvatiti i zagrliti svoju osobnost crpeći iz nje integritet i snagu, uprijeti prstom u zlo i nepravdu i govoriti glasno o tome. Treba biti slobodan da bi vidio iza nacrtanog horizonta, da bi mislio van okvira i sam sebi postavljao granice. Treba voljeti sebe i oprostiti sebi, jer na putu autentičnog života nema nikog da nas pridrži i pogura. Treba voljeti druge i vjerovati u njih, jer je u praznom univerzumu naša istina nebitna i ništavna.
 

Ela Štefanac (b.1993., Požega) je vizualna umjetnica koja radi na području skulpture, objekta, ambijenta i performansa. U radu često koristi analognu fotografiju, pronađene i svakodnevne objekte, elemente iz prirode, video, zvuk i sebe. U svome radu prikazuje vizualnu poeziju u suvremenoj umjetnosti. Svirala je saksofon i završila muzičku školu. Godine 2018. stječe naziv Magistre likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.  Dobitnica je međunarodne nagrade Red Carpet Art Award (2015.) te je nakon toga sudjelovala u radu žirija. Izlaže samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU-a Rijeka i Zagreb.

Nives Žarković (b.1994, Zagreb) se u umjetničkom radu bavi vlastitom intimom, te istraživanjem javnih nepravdi i prešućenih istina. Njezin recentni umjetnički proces uključuje širok opseg tehnika od klasičnih do suvremenih digitalnih medija kojima istražuje društveno angažirane teme. Godine 2019. diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i stekla naziv Magistre primijenjenih umjetnosti. Za vrijeme studija radila je kao demonstratorica na Akademiji, te je vodila radionice Student studentu. Izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.  Članica je HDLU-a Zagreb. Radi kao profesorica kiparstva u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Dobitnica je HT nagrade za mlade na 12. izdanju HT nagrade za suvremenu umjetnost 2018. godine.
 
Darija Žmak Kunić (b.1978., Rijeka) stvara uglavnom u području umjetničkog objekta, instalacije i video instalacije. Istraživanje osobnosti, identiteta, memorije i individualne mitologije, često je njezinim radovima izraženo interaktivno te posredstvom više medija. Status samostalne umjetnice imala je do 2017. kada se zaposlila na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Žmak Kunić od 2000. godine kontinuirano izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim umjetničkog istraživanja, rada i stvaranja, njezino djelovanje posvećeno je i kulturnoj animaciji te uključivanju lokalne zajednice i različite publike u interaktivne umjetničke aktivnosti koje se bave idejama o zajednici, kretanju i umjetnosti. Udata je i majka dvoje djece.