Platforma za eksperiment 1.3
Pozvani suradnici: Ivan Botički, Josip Knežević i studenti dipl. studija Akademije primijenjenih umjetnosti, Sveučilišta u Rijeci, izborni kolegij Scenografija: Ivana Barić, Ena Džafić, Silvio Horvat, Katarina Kožul, Ursa Ljubas, Doris La Mazza, Marko Mrvoš, Filip Novak, Matea Oslić, Kaja Resman, Karla Unušić i Sara Viljušić; Luna Šalamon i studenti 4. godine Osnovnih akademskih studija Scenske arhitekture, tehnike i dizajna na Fakultetu tehničkih nauka, Univerzitet u Novom Sadu: Jelena Ivančević, Danijela Matović, Nikola Stojadinović, Milica Surutka, Marija Varga.
Izvedbe za nadzorne kamere namijenjene su svima, a možda i nikome. Dokumentirane su kamerama čija se utilitarnost krije u zapisu prizora, ne bi li u slučaju provjere istog postale dokumentom, svjedokom događaja.
Lokacije koje se snimaju nadzornim kamerama upućuju nas na opreku čovjeka i prostora, tj. mizanscena koje nastaju onoga trenutka kada čovjek stupi u prostor. Pojava čovjeka u nadziranom prostoru svedena je pod kamerama na značenjsku vrijednost ravnu onoj elementima funkcionalne urbane arhitekture, kao što su u nekom prostoru parkirni stupići, prometna signalizacija, betonska ograda, površina trga, pješački prijelazi itd., ali svojim ulaskom ipak daje novo značenje prostoru, koji interaktivno također daje novu oznaku čovjeku koji ga isprva označuje. Njihova plošnost u kameri i distanca na koju su stavljeni, ali i kojom su obilježeni i izjednačeni, a ne obeznačeni, ta je distanca element komunikacijskog jezika kojim čitamo. Distanca koja nastaje od čovjeka do čovjeka, tvoreći mizanscen u prostoru kada su promatrani neutralnim okom nadzorne kamere na bilo kojem od mjesta, pretvara to neoznačeno mjesto u mjesto prostora koji dobiva značenje.
Zanima nas medij slike, tj. ono u što kamera gleda, kao i daljnji rad na slici nadzornih kamera kao reprezentaciji gledanja. Distanca koja je ostvarena u odnosu od stvarnog prostora do snimanog kadra, vremenski neprekinutog niza slika, postaje mjestom interesa i našeg zanimanja. Kadar može biti prostorno beskonačan i u njemu se vrijeme očituje kao jedina njegova materijalna granica, upravo sa živim prijenosom slike u različitim gradovima stvara se stvarni, ali opet i fikcijski narativ.
Kontinuirana projekcija višekanalne slike u Galeriji VN nastaje u realnom vremenu na temelju kontinuiranog snimanja nadzornih kamera u Rijeci i simultanih postavljanja mizanscena na izabranim lokacijama, također snimanih u realnom vremenu nadzornim kamerama. Spajanjem više kadrova stvarnih prostora u jednu projekcijsku sliku uspostavio se novi prostor.
Principi po kojima nemjesta (ulice i prolazi) postaju mjesta, odnose se i na montažu slike (posebno u izboru kadrova). Na nju utječe direktna prisutnost ljudi, što znači kako je montaža novog prostora slike dvosmjerna - ona ovisi o odlukama montaže u galeriji i ljudima ispred kamere u snimanom javnom prostoru. Distanca je, opet, u razlici između prisustva na nekom realnom mjestu i njenog trajanja u slici. Pozicija ljudi ispred nadzornih kamera je takva da ne znaju kakva je projekcijska slika i tu povratnu informaciju dobivaju s određenim zakašnjenjem. Paralelno, promatrač vjeruje i sumnja u istovremenost. Taj dvojak odnos prema istovremenosti, vremenu slike, stvara igru naspram prostorne distance. Događaji u sličnom vremenu na različitom mjestu otvaraju uncanny kognitivni prostor za fikciju i dokument.
Projekcijska slika nije oblikovno zatvorena forma s početkom, sredinom i krajem, već naprotiv, otvorena je u svom neprekidnom trajanju koje nema kraja. Nizanjem podataka, nadzorna kamera ništa ne propušta. Non-stop bilježenje prisutnosti ispunjuje cijelu površinu slike. Ispunjeni gledanjem, gledamo gledano. Međutim, prisutnost u trajanju bez prošlosti i budućnosti daje nam osjećaj kako nešto ipak nedostaje i da smo na tragu nečeg drugog, možda prelaska iz stvarnosti u moguće.
Platforma za eksperiment 1.3 (studeni, 2020.) uputila je poziv dosadašnjim sudionicima radionica u Galeriji VN, te potakla nove sudionike na djelovanje kako bi kroz zajednički rad na temelju istraživanja slike nadzornih kamera, ostvarili interaktivni umjetnički rad odnosa u relaciji Rijeka-Novi Sad-Zrenjanin-Rijeka. Rezultat istraživanja upućuje nas na opreku čovjeka u prostoru, mizanscena koje nastaju onoga trenutka kada se čovjek pojavi u prostoru. Tijekom desetodnevnog boravka u galeriji putem live streama, tj. izmještanjem kadrova lokacija snimljenih nadzornim kamerama u Rijeci, stvarao se kontinuirani i simultani, uvijek i sa svakim trenutkom, novi vizualni materijal u Zagrebu.
Platforma za eksperiment 1.1 započela je sa svojim istraživačkim radom u Zagrebu, u Galeriji VN (siječanj, 2017.) s integriranjem audiovizualnog i vizualnog u audio materijala, kroz korištenje specifičnih (galerija/čitaonica) i stvarnih prostora (gradskog kvarta u kojem se galerija nalazi). Stvaranje audiovizualnog doživljaja u završnoj prezentaciji radionice, rezultata prvog izdanja Platforme, sabiranjem je zvukova iz eksterijera i kolažiranja izabranih novinskih članaka postigla osvještavanje svakodnevnih prostora kroz njihovo hibridiziranje kao scenskih i ambijentalnih prostora. Sudionici istraživačkog programa stvarali su zajedno s pozvanim umjetnicima glazbenog tandema JMZM Josipom Maršićem i Zoranom Medvedom. Platforma za eksperiment 1.2 (veljača, 2018.) nastavila je sa svojim trotjednim istraživačkim radom s pozvanom stručnom suradnicom, dramaturginjom Unom Bauer, i s odazvanim sudionicima na projektu, studentima glume i vizualnih umjetnosti. Svojim su posrednim djelovanjem, u svaki dan iznova izmještenom rasporedu prostora galerije VN, ostvarili dijalog s čitačima, susjedima, prodavačima i slučajnim prolaznicima u pronalaženju novih narativa i potom dijeljenja istih s njima i svim prisutnima, koji su se zatekli tada na licu mjesta.
PLATFORMA ZA EKSPERIMENT započela je s radom 2017. godine s ciljem istraživanja specifičnosti prostora kroz spajanje suvremenih praksi unutar umjetničkog područja, izvedbenih i vizualnih umjetnosti. Numerirane oznakama mjesta i redosljeda izvođenja, Platforme se kontinuirano provode s fluidnim promjenama članova/inicijatora, ovisno o interesu i postignutim rezultatima istraživanja urbanih pejzaža.
Platforma za eksperiment nastala je na incijativu vizualnih umjetnika Liberte Mišan, Sare Salamon, Antonija Kiselića i Lare Badurine. Uz navedene programe u Zagrebu, Platforma za eksperiment 2.1. (studeni, 2017.) ostvarila je samostalni program u galeriji Kortil u Rijeci; Platforma za eksperiment 2.2. (prosinac, 2018.) sudjelovala u programu Dan Emigranata, programskog pravca Kuhinja, Rijeka EPK 2020 u galeriji SKC u Rijeci te kao gost Platforma za eksperiment 5.1. na umjetničkom događaju Vsakogaršnja zemlja (lipanj, 2019.) projekta Onkraj gradbišča u organizaciji Kud Obrat u Ljubljani.
Kontakt: platformazaeksperiment@gmail.com
Platforma za eksperiment 1.3 (studeni, 2020.):
Lara Badurina rođena je 1968. godine u Rijeci. Diplomirala je 1993., a magistrirala u području kiparstva na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani 2003. godine. U autorskim opusima konceptualno je usmjerena na istraživanje tema iz svakidašnjeg života s fokusom na prostor koristeći ga kao temeljni medij. Intenzivnim propitivanjem različitih mogućnosti oblikovanja i primjene prostora, pomiče granice s ciljem spajanja likovnog i vizualnog s izvedbenim umjetničkim područjem. www.larabadurina.net
Liberta Mišan rođena je 1990. u Puli. Magistrirala je Medijske umjetnosti i prakse na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Djeluje kao vizualna umjetnica, scenografkinja i organizatorica. Radi na granici izvedbe, na rubu prostora.
Sara Salamon rođena je 1991. u Rijeci. Diplomirala je na smjeru Medijskih umjetnosti i praksi na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Djeluje na poljima različitih umjetničkih praksi kao vizualna umjetnica, snimateljica i montažerka. U radu najčešće pokušava iznevjeriti medij. www.sarasalamon.net