Nikolina Kuzmić – Tijelo bez organa

Referirajući se na (ontološki) koncept “tijela bez organa”francuskog filozofa Gillesa Deleuzea i psihijatra Félixa Guattaria [1] prema kojem tijelo i tjelesnost možemo shvatiti kao svojevrsnu tabulu rasu, otvoreno polje moguć­nosti i kreativnosti lišeno svih identitetskih predodžbi, organizacije i strukture, izjednačeno sa subjektom vlastitog poimanja; umjetnica Nikolina Kuzmić u svom radu istoi­menog naziva propituje pojmove biopolitike [2] i biotehnologije paralelno baveći se odnosom umjetnosti i medicinskih znanosti koji smatra sve očitijim i prominentnijim u današnjem vremenu.

Tijelo bez organa umjetnička je koncepcija slo­žena od četiri odvojena ali tematski povezana rada - Arhiva patoloških stakalaca, Kad narastem bit ću pacijent, 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić i Bez naziva (mehanizam). Prvi u nizu a ujedno i Nikolinin diplomski rad kojim je prvi put jav­nosti prezentirala fokus svog interesa je Arhiva patoloških stakalaca. Radi se o zidnoj instalaciji koju sačinjava sedam „tapiserija“, vezenih i filcanih kompozicija na različitim materijalima. Naizgled apstraktni, prikazi su to šest malignih bolesti- karcionida, tumora ženskih spolnih organa, raka kostiju, pločastog karcinoma, tuberkuloze, trihinele začahurene u mišiću i jednog virusa- covida–19. Ovaj potonji, prikaz aktualnog virusa nastao je u razdoblju prve karantene što ovaj rad prema autoričinim riječima pretva-ra u ongoing projekt, poligon za nadogradnju i referentno polazište za daljnja promišljanja i diskusije o već spomenutim problematikama koje iznosi. Navedenim prikazima usporedno su postavljena tri stakla, uvećana patološka stakalca na kojima se nalaze osnovne informacije nomen nescio pacijenata.

Rad je nastao iz inicijalnih razmišljanja o procesima arhiviranja drugih prostora gdje se autorica nadovezuje na Foucaultovu misao o heterotopijama, posebice na tekst O drugim prostorima, filozofsku interpretaciju pro­stora kao višeslojnog, drugačijeg. U ovom slučaju radi se o arhivi kao heterotopiji koja je Nikolini poslužila kao in­spiracija, a kako sama ističe: Heterotopije groblja i muzeja bile su polazna točka. Ideje arhiviranja, spremanja, na­gomilavanja i bilježenja pa čak i onoga što je groteskno,morbidno - “ružno” - bile su izrazito interesantne. No odabirom tehnike, nježnih tonova boje i izrazito mekanih i taktilnih materijala autorica gradi glavni kontrast i kako navodi, izvor abjekcije koji za sobom povlači pitanja odnosa pojedinca i društva prema bolesti i zaraženoj individui.

Drugi dio rada nosi naziv Kad narastem bit ću pacijent a sastoji se od deset lutkica detaljno scenografski razrađenih, sašivenih od različitih materijala i medicinskihinstrumenata. One su zapravo fiktivni likovi buduće istoimene predstave koju je Nikolina osmislila i razradila kao zasebnu cjelinu. U njoj pratimo pacijenta kako ulazi u bolnicu, prolazi sve faze pregleda, pretraga i operacije te na kraju izlazi umorniji, bolesniji i bez prave dijagnoze. Autorica se u predstavi referira na Danteov Pakao, Kaf-kinog Jozefa K. i već spomenute filozofske teorije. Motiv lutke odabire iz dva razloga, prvi je taj što dječja lutka u kontrastu s bolesti stvara osjećaj morbidnosti što dalje dovodi do osjećaja bespomoćnosti naspram zdravstvenog sustava jer kako kaže: svatko je u jednom trenutku bio ili ćebiti pacijent. Bez namjere da uputi kritiku ili afirmaciju sustava, autorica propituje trenutak u kojem institucije i osoblje istih postaju važniji od osobnih sloboda i prava pacijenata, naš stav prema njima kao i osjećaje spram samih bolesti i novih identiteta koji se uz njih razvijaju.

Sljedeći rad odnosi se na metodu arhiviranja kartona putem godine rođenja i prezimena članova Nikolinine obitelji i nje same. 1966/ 1967/ 1994/ 2000, Kuzmić zbir je sakupljenih uputnica, rendgena, medicinskih nalaza, otpusnih pisama, ultrazvuka i sl. čije uvećane pri­kaze autorica vjerno prenosi na bijelu tkaninu tehnikom veza. Upravu u ovom dijelu cjelokupnog rada najizraženija je Nikolina tehnička preciznost, minucioznost i potpuna posvećenost realizaciji ideje. Predloške za rad bira isključivo na temelju vizualne zanimljivosti (primjerice grafičko rješenje nalaza krvi) bez obzira na to koji se zdravstveni podatci otkrivaju o njoj ili njenoj obitelji. Time naglašava osobnu distanciranost od materije i sadržaja koji se inače percipira kao nešto jako osobno.

Posljednji dio rada donosi zaokret u odabiru medija ali time čini zaokruženu cjelinu Nikoli-ninih afirmacija i interesa te dodatno izražava kontrast kao imanentnu metodu. Rad Bez naziva (me­hanizam) sastoji se od osam animacija u loopu na zasebnim ekranima koje prikazuju izmišljene i be­smislene mehanizme asocirajući na shematske prikaze tehničkih ili električnih mreža poput strujnog kruga i sl. Elemente mehanizama čine animirani medicinski instrumenti - injekcije, respiratori, pumpei sl. Vizualna pozadina animacije su rendgeni i ultrazvuci, stvarni nalazi autoričinih bliskih prijatelja i obitelji, dok zvučnu pozadinu čine zapisi raznoraznih bolničkih aparata (ekg, eeg, magnetska rezonanca i sl.). Postavljajući ekrane jedan do drugog autorica želi ostvariti kompoziciju apsurdnih mehanizama i kakofoniju bolničkih zvukova. Možemo zamisliti kako se na ovim kulisama odvija gore spomenuta predstava čime se dodatno ističu Nikolininescenografske vještine i tendencije.

Naslanjajući se na teorije i pojmove nekih od najbitnijih filozofa 20. stoljeća, Nikolina gradi svoj umjetnički multimedijalni narativ temeljen pr-venstveno na tehničkoj preciznosti, pomno promi­šljenom odabiru materijala i boja, povezanim i vi­zualno privlačnim elementima te iznimnoj posve-ćenosti detaljima, polazeći od postulata kako for-ma i sadržaj moraju biti na jednakoj razini.
—
1 | Deleuze, G.: Gattari, F., Kapitalizam i shizofrenija 2: Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
2 | Biopolitiku kao pojam prvi konstruira Michael Foucault a odnosi se na nadmoć institucija i općenito korištenje znanstveno–tehnološkog razvoja za manipulaciju i reguliranje ljudskih života.

ŽIVOTOPIS
Nikolina Kuzmić rođena je 1994. godine u Splitu. Magistrirala je 2019. godine pri Odsjeku za slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi redovite profesorice Nine Ivančić. Realizirala je pet samostalnih izložbi od kojih ističemo izložbu „Tijelo bez organa“ u Salonu Galić u Splitu, 2021.i Izložbu „Kratka povijest raspadanja“ u Studiu 21 2020. također u Splitu. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi od kojih se ističe grupna izložba u organizaciji studenata zajedno s mentorima Rad, tekst, kontekst: oblici kolaborativnih praksi u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, 2017. godine te izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost u MSU Zagreb 2019. godine. Djeluje i kao asistentica scenografa. Član je HULU-a od 2019. Živi i radi u Splitu.

-----------------------------------
U galerijskom prostoru može istovremeno boraviti maksimalno petnaest posjetitelja. Covid potvrde i maske su obavezne.