Knjiga na rezervaciji – Goran Ferčec: O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća

Knjiga na rezervaciji - arhiva

Razgovarale: Sanja Milovac i Irena Bekić

Obitelj koju sam konstruirao nije ništa drugo nego Tolstojeva obitelj iz drugog dijela njegove rečenice o sretnim i nesretnim obiteljima. Ona nosi svoju konstelaciju ispunjenu nizom nemogućnosti. Ta obitelj samo je jedna od svih drugih obitelji uronjenih u identični ili slični klasni ili obiteljski kontekst. Ne bih rekao da u obitelji kronično nedostaje ljubavi, već da nitko od njih ne zna gdje je uzeti, kako je prenijeti  i kamo je staviti. Ljubav se u nesuvislim itinererima prijenosa izgubi, pretvori u nešto drugo, ispari. Ljubav je tu onakva kakva može biti, možda slabija od okrutnosti, ali je ipak tu. U toj se obitelji, ili bolje rečeno, u tim se obiteljima kroz njihovu disfunkcionalnost zrcali disfunkcionalnost vremena, sistema, ideologije, odgoja; (ne)odnosi unutar njih samo su posljedica svih drugih sistemskih (ne)odnosa.

Kompleksno. Snažno. Stilski i jezično bogato. Čitale smo O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća i ostale pod dojmom cjeline koja obuhvaća razdoblje od devetnaest godina. Počevši od godine 1973. pa do 1991., u romanu pratimo velika društveno-politička previranja - raspad socijalizma, Jugoslavije i radničke klase, ali i intimu jedne djevojke koja postaje žena. Ona je radnica u trgovini, supruga i majka koja se, iako bi voljela, nikada neće usuditi iskoračiti iz okvira. Ona je jedna od mnogih, bez imena. Upoznajemo njezinu svakodnevicu, članove proširene obitelji, njihove odnose i stavove prema životu, a svako poglavlje jedna je godina - posvećena, između ostalog, njezinom odlasku sa sela u grad, zapošljavanju, udaji, smrti i rađanju, izgradnji nove kuće (podignute na kredit), pretvorbi i privatizaciji, radničkim nemirima i borbi za prava. Individualno je ovdje utopljeno u kolektivno. Odnosi su grubi i najčešće disfunkcionalni, likovi neostvareni. Razočarani. No bez obzira na nemogućnost protagonista da preuzmu odgovornost za svoje živote i osjećaje, autor o njima govori s empatijom. Ferčec je zašao u sociološku i u psihološku dubinu, a čitavo je vrijeme prisutan iz sjene - naime, on stvara slike, događaje i atmosferu ali ne zauzima stav nego nas pušta da se sami nosimo s pročitanim, s vlastitim doživljajima i interpretacijama, oduševljenjima i ljutnjama. Ona i njezina obitelj simbol su vremena znatno drugačijeg od ovog u kojem živimo, vremena kojeg mnogi pamtimo, a koje je daleko generacijama koje odgajamo. Ispisan gusto, na više od 350 stranica, ovaj roman nije relikt prošlosti nego vremeplov koji čuva sjećanja i otvara mogućnost dijaloga.
Goran Ferčec naš je nagrađivani pisac, dramatičar i dramaturg, preveden na nekoliko stranih jezika (njegov prvi roman "Ovdje neće biti čuda" preveden je na njemački kod uglednog austrijskog izdavača Residenz Verlag u prijevodu Masche Dabić). Među ostalim priznanjima - ove godine primio je i regionalnu nagradu Štefica Cvek - za izbor proznih ostvarenja u regiji čija je svrha skretanje pažnje na kvalitetna djela marginalizirane književnosti.
 

O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, radne bilješke, 2014-2021.

 
U romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća toponimi i osobna imena likova su poopćeni. Radnju bismo mogli smjestiti u Slavoniju, ali i u Podravinu, gdje ste odrasli, prepoznajemo je kao dio hrvatske priče ali i geografski znatno šire od zadanih okvira. Tko su Ona i On i koja je njihova arhetipska simbolika?

Ona i on su prije svega ono što prepoznajem ili pamtim kao obrasce jednog vremena. Oni su subjektivni obrasci koji tek čitanjem postaju arhetipi, kad ih više ne prepoznajem samo ja, kad ih počnu prepoznavati i drugi. A upravo se to (priznajem, neočekivano) dogodilo nakon što je roman objavljen. Čitatelji i čitateljice su se počeli javljati i potvrđivati vlastitu vezu s ispisanim biografijama, počeli su „privatizirati“ određene situacije. Ona i on su hologrami intimnih, društvenih i političkih odnosa jedne epohe. Oni nisu „veliki“ ljudi socijalizma, a niti su antijunaci jer ne nose u sebi dovoljno prkosa, snage, samosvijesti da to budu. Oni su jednostavno „svi“, radnička klasa krajem dvadesetog stoljeća. Književno-teorijski žargon označio bi ih kao svatkoviće. Tako sam ih i ispisivao; kao bezimene koji ne predstavljaju određene individue, već su zbir različitih biografija. Mislim da je upravo njihova simbolička heterogenost predstavnika dominirajuće klase ono što omogućuje prepoznavanje i arhetipizaciju. 
Isto sam načelo primijenio i na topos; mjesto radnje nije određeno mjesto, ono je niz vremenskih ekscesa koji grade mjesto i vrijeme. Bilo mi je važno da tim postupkom (i naslovom) izbjegnem označavanje određenog mjesta, da poopćenjem toposa poziciju i probleme radništva krajem dvadesetog stoljeća učinim pitanjem trenutka a ne mjesta. Jer intimna i socijalna slika koje u romanu opisujem nisu bile izolirani incident vezan samo za teritorij bivše Jugoslavije.

Vaša je junakinja dubinski određena patrijarhalnom matricom i klasnim miljeom kojemu pripada. Gotovo anestezirana tim zadatostima, ona doživljava okolinu kao i događaje oko sebe izrazito intuitivno. Prelamanje turbulentne povijesti kroz perspektivu ženskog iskustva omogućava nam da prepoznamo sporedno emocionalno polje i marginalne glasove koji prate velika događanja. To je karakteristični feministički pristup. Zašto ste izabrali žensku vizuru?

Rekao bih da je i moj odabir bio intuitivan, ispunjen osjećajem da upravo ženski lik može i treba nositi tu građu. (Namjerno ne kažem priču jer bježim od mitizirajućeg konstrukta koji priča uvijek nudi kao ostatak. Uvijek se pomalo bojim priča zbog onog u što se lako mogu pretvoriti. Radije govorim o slici. Opisu slike.). Odabrao sam žensku vizuru da već opterećeni i „slabi subjekt“ dodatno opteretim. Ona je slabi subjekt samim time što je žena, bez obzira na pokušaje i odluke da nešto učini. Klasni, obiteljski i socijalni kontekst je ograničavajući okvir iz kojeg nema izlaza. Zato ona odlučuje da unutar tog okvira iz kojeg ne može iskoračiti jednostavno počne iscrpljivati sliku koje je sama dio. Ima nešto samoproždiruće u njezinoj analitičnosti promatranja svijeta i intuiciji. Ona pogledom iscrpljuje svijet, raščlanjuje sliku epohe i od fragmenata gradi predosjećaj i predviđa. Ali iscrpljivanjem slike svijeta i ona sama raspada se u nemogućnosti da se poveže s obiteljskim i klasnim zadatostima pozicije žene, supruge, majke, radnice, kćeri, prijateljice, rečeno rječnikom epohe, udarnice.        
Kad razmišljam o onome što danas pamtimo kao radničku klasu, za mene je simbolički reprezent te klase uvijek ženski subjekt, radnica. Razlog je vjerojatno iskustvo odrastanja u širem obiteljskom kontekstu u kojem sam bio okružen ženama koje rade. Radili su i muškarci, ali osim vlastitog oca ni za jednog drugog muškarca ne znam gdje je i što radio, što im je bio posao, dok za sve žene, manje-više, točno znam što su i gdje radile. Možda je riječ o selektivnom pamćenju kao posljedici empatije koju sam kao dijete nesvjesno dijelio sa ženama radničke klase i stanjem iscrpljenja kojem su bile izložene.
I u prvom romanu (Ovdje neće biti čuda, 2011.) angažirao sam slabi subjekt kao protagonista. Iako je riječ o muškarcu, njegova je homoseksualna manjinska pozicija ono što ga čini „slabim“. „Slabo“ ne treba shvatiti kao nekoga tko je male snage ili nepostojana karaktera, već kao socijalnu poziciju koja je izvan dominirajućih pozicija i diskursa moći. 
Biranje slabih subjekata vjerojatno je moj intuitivni proces, jer političko je velikim dijelom i intuitivno.
 
Autentičnost ženskog iskustva u Vašem romanu iznenađuje. Kako ste gradili lik glavne junakinje? Koliko se kao autor odmičete od sebe, a koliko ste prisutni u tom liku?

Autentičnost je pojam kojim se valja pažljivo koristiti, naročito u kontekstu umjetničke prakse a pogotovo literarne fikcije. Još sam više oprezan kad autentičnost dovedemo u odnos s pojmom iskustva. Mislim da se ta dva pojma isključuju, jer iskustvo je individualna i neprenosiva kategorija, i neprestano bježi od toga da se na bilo koji način uspostavi (ili prepozna) kao autentično. Pogotovo kad je riječ o radničkom identitetu koji je bio dio kolektivnog identiteta radničke klase. Mislim da je točnije govoriti o cjelovitosti ili slojevitosti. Likovi u mojem romanu, s naglaskom na nju, čine se cjelovitim zato što sam ih gradio kao heterogene identitete, kao literarni subjekt koji nosi iskustva mnogih radnica i radnika. Njezina je slojevitost produkt različitih fragmenata iskustva; možemo je gledati kao malog Frankenštajna ženskih, radničkih iskustava. Gradio sam je u slojevima, kao da je izrađujem u glini, neprestano dodajući i oduzimajući materijal. Važno je napomenuti da se njezin lik razvijao zajedno s ostalim segmentima romana, situacija, slika; nisam je imao potpuno razvijenu, jasnu i fiksiranu na samom početku; bila je tek označena a pisanje joj je pomoglo da se razvije.
Prisutan sam u tom liku kao promatrač, prisutan ali nevidljiv. Ja sam njezine oči. Pomažem joj da vidi svijet, a da ga ne komentira. To je bio najteži dio, izbjeći glas pisca koji komentara svijet i održati tekst kao analizu slike svijeta, vremena, epohe koja prolazi kroz njezine oči. Iako ja odlučujem što će ona vidjeti, ona je ta koja gleda. 
 

O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, radne bilješke, 2014-2021.

U pogovoru navodite da je roman nastajao kroz sedam godina, krenuvši „istovremeno od svog početka i kraja“ te navodite i neke istraživačke elemente poput rekonstrukcije štrajka radnika i radnica Borova ili razgovora koje ste vodili s radnicima i radnicama. Možete li nam opisati proces prikupljanja materijala? Naime, izrazito ste vjerno prikazali socijalističko društvo i radničku klasu, zašli ste u detalje vremena koje je bitno drugačije od ovoga u kojem živimo.

Kad kažem sedam godina, možda ne govorim istinu. Prva bilješka koja se odnosi na sadržaj romana napisana je 2014. ali subjektivan osjećaj jest da sam roman „kuhao“ puno dulje, i da je nastajao kao proces odvajanja od vremena socijalizma i djetinjstva, dvije teme koje pokrivaju vremenski okvir romana. Svjestan tog prožimajućeg para, prikupljanje građe sveo sam na dva izvora; dokumentarno-povijesnu građu i sjećanje. Oba izvora bilo je potrebno provući kroz proces rekonstrukcije. Samo pisanje bilo je pokušaj da uspostavim dramaturško načelo koje će mi omogućiti da pronađem idealni balans između dokumenta i sjećanja, da im pronađem točke susreta u kojima podržavaju jedno drugo. Sve između dokumenta i sjećanja fikcija je snažne sugestivnosti, toliko snažne da na trenutke postaje dokumentarna činjenica a na trenutke sjećanje. Moguće je da upravo ta fikcija, koja se neprestano konkretizira ili kao dokument ili kao iskustvo, kod čitatelja ostavlja dojam, kako kažete, vjernog prikazivanja. Nije mi bila namjera vjerno prikazati, niti mi je bilo važno uspostaviti komparaciju s vremenom u kojem živimo. Mislim da je ta usporedba izlišna jer je ono vrijeme ne samo bitno drugačije od ovoga u kojem živimo, ono je neusporedivo; to su druga vremena, druge epohe. Tek nakon što sam napisao roman, shvatio sam da je u njega možda upisan krajnje uzaludni pokušaj; pokušaj pisanja o dvadesetom stoljeću, jer svijeta o kojem je književnost pisala od sredine 19. pa do kraja 20. stoljeća, više nema. I sve što pišemo o dvadesetom stoljeću zapravo je književnost ne samo o prošlom vremenu, nego o ideji svijeta kojeg više nema i kao takvo ulazi u kategoriju spekulativnog. Dvadeseto stoljeće ima više veze s Homerom nego što dvadeset i prvo stoljeće ima s dvadesetim.
 
Obitelj Racovih primjer je obitelji u kojoj kronično nedostaje ljubavi, poštovanja i razumijevanja. Konstelacijski - glas ste dali i nerođenom, od samog početka nevidljivom djetetu, a pratimo i odrastanje homoseksualnog dječaka, tematizirali ste prerano odvajanje roditelja od djece i roditeljsku nesposobnost da se adekvatno pobrinu za najmlađe članove obitelji ali i nesposobnost odraslih da odrastu i započnu vlastiti život, odvojen od svoje primarne obitelji i njihovog uplitanja. Govorimo o disfunkcionalnim okruženjima. No odrastati sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća i danas, kako ste i sami rekli, teško je usporedivo. Možemo li, ipak, razmotriti neke dodirne točke - koliko su obitelji poput Racovih relevantne i za današnje društvo?

Smatram važnim napomenuti da su obiteljska atmosfera, uvjeti života, odnosi i sveukupno egzistencijalno snalaženje u vremenu koje opisujem, spisateljski komentar s odmakom, komentar pisca koji je iskoračio iz slike da bi je mogao bolje vidjeti. Dječak koji je bio dio slike pamti spomenuti period kao idiličnu i pastoralnu sliku djetinjstva, ne vidi u njoj ništa disfunkcionalno. Iskoračivanje uvijek omogućuje bolji uvid u situaciju, jasniji dekonstrukcijski i analitički aparatus. No istupanje iz slike nije bez rizika i bez posljedice. Kad se jednom posegne za izvanjskim pogledom na sliku, ona više nikada neće biti ista, i svi elementi koji su je činili ući će u neke druge odnose, i ti će odnosi preispitati pastoralnost vremena, društva, ideologije koja je prijetila da se pretvori u mit.
Obitelj koju sam konstruirao nije ništa drugo nego Tolstojeva obitelj iz drugog dijela njegove rečenice o sretnim i nesretnim obiteljima. Ona nosi svoju konstelaciju ispunjenu nizom nemogućnosti. Ta obitelj samo je jedna od svih drugih obitelji uronjenih u identični ili slični klasni ili obiteljski kontekst. Ne bih rekao da u obitelji kronično nedostaje ljubavi, već da nitko od njih ne zna gdje je uzeti, kako je prenijeti  i kamo je staviti. Ljubav se u nesuvislim itinererima prijenosa izgubi, pretvori u nešto drugo, ispari. Ljubav je tu onakva kakva može biti, možda slabija od okrutnosti, ali je ipak tu. U toj se obitelji, ili bolje rečeno, u tim se obiteljima kroz njihovu disfunkcionalnost zrcali disfunkcionalnost vremena, sistema, ideologije, odgoja; (ne)odnosi unutar njih samo su posljedica svih drugih sistemskih (ne)odnosa.
Nije mi bila namjera, ali Racovima sam upisivanjem disfunkcionalnosti dao nešto jako suvremeno, nešto od današnjeg statusa obitelji. Važno je kritički se postaviti prema svim socijalnim konstruktima pa i prema konstruktu obitelji. Koncept obitelji se raspada; ona više ne može ispuniti ono što se od nje očekuje. Obitelj se danas održava uz pomoć različitih socijalnih i obiteljskih ucjena. I u tom smislu, Racovi reprezentiraju vrlo zanimljiv primjer suvremene disfunkcionalnosti.
 
Vaš je tekst gusto tkivo temeljeno na složenoj upotrebi jezika. Kao da je riječ o osobitoj vrsti realizma posredovanog s jedne strane kroz dokumentarnost, uvjerljivo i detaljno iznošenje radnje,  a s druge kroz metaforiku i personifikaciju pri kojoj se u istom kolu vrte ljudske i neljudske vrste, pojave i društveni fenomeni. Osobitim ritmom pisanja, koji je nerijetko otjelovljen u brojalicama ili poslovicama, kao da udarate i ritam čitanja. Može li se govoriti o performativnosti u koju upada čitatelj? Potječu li taj specifičan realizam i ritam iz vaše dramaturške prakse?

Moje profesionalno obrazovanje vezano je uz izvedbene prakse i kazalište. Rad u polju dramaturgije omogućio mi je da istražujem rad s jezikom, situacijom i slikom. Iz ta tri elementa proizlaze svi odnosi koji me u pisanju interesiraju.
Teatar je za mene polje drugačije vrste pregovora nego što je to roman. Kako teatar nije samo tekst već sve ono u što se tekst pretvori, bilo mi je zanimljivo istražiti kako pristupiti romanu da se ne manifestira samo kroz tekst ili priču. Što je to u romanu konceptualno osim teksta? To je sve ono što se piše, ono nevidljivo polje izvođenja određenih odluka. I prostor romana je prostor izvedbe koja može biti upisana u strukturu, odnos situacija, ritam, izmjenu slika i sam izgled teksta. Važno mi je da otisnuti tekst ima koherentnost bloka, da neprekinuto teče, da se ne prekida i da ne ostavlja prostor za udah. Time ritam čitanja ostavljam čitateljici ili čitatelju na odluku, ne sugeriram kako čitati, kada napraviti stanku unutar poglavlja ili situacije. Čitatelj uspostavlja vlastitu izvedbu prolaska kroz tekst.
Vrlo sam rano u radu s jezikom i tekstom napustio žanrovske odrednice. Tekstove konstruiram izvan žanrova. U tome mi je pomoglo iskustvo rada u izvedbenom polju. Dramaturgija je kao mehanizam organizacije itekako primjenjiva na prozni tekst, naučila me kako raditi s konceptom i strukturom.
Realizam koji spominjete proizlazi iz postupka iscrpljivanja slike. Opisu slike  pristupam kao iščitavanju različitih referentnih slojeva neke situacije. U prozi uvijek pokušavam izbjeći priču, a u teatru dramu. Kazalište me naučilo da je iscrpljivanje situacije i slike sasvim dovoljno za literarni postupak. Ne interesira me priča. Priča je dobra prijateljica s mitom a mit smatram najopasnijim talogom povijesti.
 

O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, foto arhiva, 2014-2021.

Glas ste dali i pupavoj Jani koja se čitavo vrijeme pojavljuje kao sporedan lajtmotiv priče da bi nas pred sam kraj odvela u vrhunac radnje i postala bitna poveznica unutar slojevite fabule. U poglavlju naslovljenom 1990. upravo ste kroz njezin lik u potpunosti promijenili ritam i pokazali iznimnu igru u korištenju jezika i stila. Kakve su se dinamike u Vama događale prilikom pisanja ovakvog dramaturški kompleksnog djela - jeste li imali unaprijed definiran cilj, jeste li se susretali s teškoćama i, ako jeste, kako ste ih rješavali? Kako je izgledao Vaš radni dan?
 
Pupava Jana je konstrukcija, hibrid živog lika i slike, ona je lokalizam, spoj crvenokose Romkinje koja je živjela u mom kraju i popravljala kišobrane, i istoimene slike Ivana Večenaja koja prikazuje gušavu, siromašnu ženu u seljačkom interijeru stare hlebinske kuće. U podravskoj kajkavštini pridjev “pupava” označava slaboumnu, duševno zaostalu osobu. Osim pupave Jane puno je drugih motiva i ambijenata preuzeto iz korpusa naivnog slikarstva hlebinske škole. Neki označitelji likovnog jezika naive bili su mi od velike važnosti u postupku gradnje ambijenta, atmosfere i situacija; od pomaka u perspektivi, nelogičnosti prostora i jakog kolorita, do apokaliptičnih eksterijera, fabulacije situacije i fantastike. Upravo fabulacija i fantastika omogućuju postupak koji sam primijenio u predzadnjem poglavlju u kojem pupava Jana vrati vrijeme unazad, „odvrti“ situaciju od kraja prema početku. To je simbolički trenutak vremenske i prostorne inverzije prije nego započne kaos devedesetih.
Proces rada na ovom romanu zahtijevao je temeljnu pripremu i rutinu. Nisam autor koji ispisuje poglavlje prije nego pa gotovo u detalj zna kako će unutar njega biti raspoređen sadržaj. Imao sam mapu u kojoj je svako poglavlje bilo skicirano i strukturirano. Kako pišem u pogovoru, početak i kraj bili su motivski jasno postavljeni, no linija fikcije kojom sam ih morao povezati bila je najkompleksniji zadatak. Znao sam da želim kronologiju organizirati tako da svako poglavlje bude jedna godina, odnosno jedan trenutak u odabranoj godini i da time rukopis postane nešto nalik na kroniku. Ostalo se dogodilo u procesu pisanja. U sedam izmišljenih godina i devetnaest napisanih poglavlja.
Ne volim govoriti previše o pisanju ili mistificirati sam proces. Jednostavno je; napraviš pripremu, sjedneš, pišeš, završiš, redigiraš, redigiraš, redigiraš, pošalješ uredniku, redigiraš,  redigiraš,  redigiraš, daješ najbližim prijateljima na čitanje. U međuvremenu puno čitaš druge autorice i autore. U redigiranju mi je od velike pomoći bio urednik Seid Serdarević. Dobro surađujemo. Posljednja verzija romana koja je konačno i otisnuta, velikim je dijelom produkt pregovora koje smo vodili oko rukopisa. Nisam prihvatio sve uredničke komentare, ali neke sam jednostavno morao, jer su bili precizni, točni i radili su za korist romana a kontra mog spisateljskog ega.
 
Nedavno ste, uz još osam autorica, dobili novoustanovljenu nagradu Štefica Cvek. Što mislite o nagradama, koja je njihova uloga?

Nagrade su ili nasumična slučajnost ili politička odluka. Nemaju veze s književnošću i pisanjem. Drago mi je zbog Štefice Cvek.
 
Pitanje koje često postavljamo našim sugovornicima je pitanje društvene angažiranosti književnosti. Može li književnost biti društveno angažirana, odnosno koji su njezini transformacijski potencijali? Možete li je staviti u relaciju s transformacijskim potencijalom kazališta?

Društvena angažiranost je osobna odluka ili skup nekoliko osobnih odluka. Ono što je potiče može biti bilo što. Nisam sklon ideji da književnost ili kazalište mogu biti poticaj bilo kojoj vrsti društvenog prosvjetljenja. Čast iznimkama, ali kad vidim što ljudi čitaju i gledaju, kako čitaju i kako razumiju pročitano i viđeno, uvjeren sam da od književnosti (ili kazališta) ne trebamo očekivati baš nikakav transformacijski potencijal, jer on se ne nalazi u tekstu, već u načinu na koji čitatelj razumije tekst, a potom i svoju poziciju unutar teksta, pa samim time i unutar vremena i prostora, unutar sadašnjeg trenutka.
Koncept društvene angažiranosti u ovom našem vremenu sebičnosti zvuči krajnje anakrono. Ono pripada prošlom vremenu, i prošlom stoljeću. Mislim da apstraktnost tog pojma treba ponovno obnoviti u aktivnom djelovanju kroz  zapostavljene pojmove empatije i solidarnosti.
 
Volite knjižnice. Koja je po vama njihova najveća vrijednost?

Sjećam se dana kad me mama prvi put upisala na dječji odjel koprivničke knjižnice. Za mene je, osim škole, knjižnica bila najvažnije mjesto razmjene znanja. Bila mi je zanimljivija od škole jer sam mogao samostalno organizirati silabus vlastitoj znatiželji i interesima. Sam sam istraživao kako do nečega doći. Upravo je to njihova vrijednost, one su mjesto aktivnog rada sa znanjem. Sve potrebno je tamo ali umijeće traženja i istraživanja je ključno.
Ono što posebno volim jest tišina koja u njima vlada. U toj se tišini uspostavljaju drugi načini komunikacije; pogledom, gestom, kašljucanjem.
Smatrao sam važnim u pogovoru zabilježiti da je ovaj roman gotovo pa u cjelini nastao u čitaonici novina i časopisa Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu. Godinama sam svakodnevno odlazio i pisao u šihtama od šest do osam sati. Nisam siguran bi li roman nastao bez odluke da krenem „na posao“ u knjižnicu. Za mene je knjižnica jedno od mojih radnih mjesta.
 
Goran Ferčec čita odabrane ulomke iz romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća.

Tekst:

• odabrani ulomci

Zvuk:

• 1973.
• 1975.
• 1978.
• 1981.
• 1988. / 1
• 1988. / 2
• 1990.

Lektura: Dragana Srzić-Radeljak
Tehnička podrška: Robert Kaštelan