Josip Šurlin: Post Residuum

Problem svijeta i čovjekovog odnosa spram njega u okvirima fenomenološke antropologije Eugena Finka definira se rekurzivno, kao čovjekova ekstaza (izlazak) prema svijetu i kao odsjaj svijeta u biće otvoreno prema svijetu. „Čovjek kao čovjek je prema svom bivstvu jedan odnos. On ne liči na stvar koja je najprije u samoj sebi i po samoj sebi pa tek potom u odnosima. On jest kao odnos, kao odnos prema sebi i prema stvarima i prema svijetu — on je u prostoru i odnosi se prema zavičaju i tuđini, on je u vremenu i odnosi se prema vlastitoj prošlosti. [1] Definirajući ljudsku egzistenciju kao suodnos u prostoru i vremenu, izložba Post Residuum Josipa Šurlina usmjerava se na jedan dio navedene jednadžbe koja obuhvaća funkciju suvremenog shvaćanja prostora i njegove povezanosti s kolektivnom inteligencijom društva, kao i odnos pojedinca i prostora koji se u posljednje vrijeme nalazi u fokusu autorovog promišljanja. Radovi prikazani na ovoj izložbi nastali su u periodu od 2018. do 2022. godine, a rađeni su u medijima instalacije i konceptualne skulpture. Izložena djela također sadrže: ready-made predmete, svjetlost, miris i zvuk. Koristeći se uvelike multimedijalnom manirom rada, Šurlin preispituje procese po kojima određena lokacija poprima kulturološki važne značajke unutar ljudskog jezika i života naglašavajući pritom utjecaj istih promjena na pojedinca.

Spomenuta tematika detaljno je obrađena u različitim kontekstima i na više načina. Tako radovi Avernus 055, Procession, Mastermind i Recounting End Times, kroz zvuk i tekst, uspoređuju stvarne i mitske tranzitne prostore [2] ili predstavljaju alegorijske prikaze konstrukcija za izolaciju ispunjene znakovima zabrana i zvukovima govora o nadolazećim svjetskim krizama. Na koncu, radovi Štakorov manifest I i II referiraju se na stambena mjesta; u prvotnome autor polazi od fiktivnog pojedinca, odnosno potresene individue koja nastanjuje urbane sredine tražeći vlastitu poziciju za život, dok u potonjem, on podiže „spomenike/grobnice“ mjestima za življenje.

U radovima Procession i Avernus 055 (2019.) Šurlin uspoređuje egipatska i starogrčka mitološka tumačenja podzemlja s novonastalim cestovnim i garažnim kompleksima u blizini velikih gradskih predgrađa. Diptih Procession čine dvije drvene ploče s reflektivnim aluminijskim oblicima, odnosno siluetama egipatskog hijeroglifa Amneta koji predstavlja zapadnu obalu rijeke Nila ili mjesto poistovjećivano s podzemnim svijetom; dok naziv umjetničke knjige Avernus 055 potječe od starog rimskog označitelja za vulkanski krater, danas vulkansko jezero u blizini Cume u talijanskoj Campani (poznatijoj pod imenom Flegrejska polja koja se spominju u grčkom mitu o Heraklovoj borbi s gigantima). Rimljani su vjerovali da je upravo jezero Avernus ulaz u podzemni svijet ili Had. Na grčkom, u doslovno prijevodu, označava mjesto iznad kojeg ptice ne lete, zbog sumpornih isparavanja koja u metaforičnom jeziku uistinu podsjećaju na pakao. Oba rada problematiziraju pojam tranzitnih prostora i njihove funkcije. Jezične oznake izvedene iz znakovlja podzemnih parkirališta, asocijativni su pojmovi koji povezuju mitološka mjesta podzemnih svjetova i tranzitna mjesta stvarnosti. Njihova sličnost primjetna je u mehanizmu funkcioniranja u kojem podzemni svjetovi predstavljaju selektivna mjesta čekanja i tranzicije – slično kao njihovi stvarni pandani (autoceste ili podzemne garaže). Za razliku od Procession-a, Avernus 055 je interaktivan rad u obliku umjetničke knjige sa stranicama izvedenim od tehničke gume i povezanim čeličnim pločama. Svaka stranica sadrži niz riječi otisnutih na gumu pomoću paste za poliranje čiji su otisci, ovisno o kutu osvijetljena, više ili manje vidljivi. Odlučujući se na formu knjige, Šurlin objedinjuje igru jezičnih asocijacija stvarajući fiktivni priručnik tih dvaju svjetova.

Prostorna instalacija Mastermind (2020.) sačinjena je od nekoliko kompozicijskih elemenata od kojih dominiraju dvije limene bačve napunjene vodom u frontalnom dijelu konstrukcije. Bačve su međusobno povezane gumenim cijevima kroz koje su provučene lampe spojene s električnim transformatorom. Opasnost situacije, prije implicirane vodom u blizini elektriciteta, dodatno naglašavaju upozorenja „Beware of Guard Dog” obješena na zid. Ova instalacija alegorija je privatiziranih, bespravno sagrađenih i slučajnim posjetiteljima zabranjenih objekata na rubovima gradova. Referencu na urbano-arhitektonske elemente „divlje gradnje“ možemo precizno iščitavati. Bačve, znakovi zabrane i lampe uronjene u vodu, objekti su koji suptilno impliciraju zatvaranje individuuma u vlastite svjetove predgrađa u kojima je život ciljano odsječen od katastrofa, epidemija i financijskih kriza.

Nastavno na kontekst izoliranosti, ambijentalna instalacija Recounting End Times (2021.) zasnovana je na početnoj konstrukciji od nekoliko drvenih objekata presvučenih aluminijskim limom u kojoj autor koristi zvuk kao glavni konceptualni element. Oblik instalacije nalikuje tunelu iz kojeg skriveni izvor zvuka recitira izvatke raznih „znanstvenih” članaka koji predviđaju katastrofalne ishode današnjeg svijeta. Tematike, statistički podaci i matematički izračuni izvučeni su iz brojnih teorija od biologije i astrofizike do ekonomije i sociologije. Podatci su čitani od strane računalnog programa i transformirani u zvučne zapise, a tiču se spekulacija o mogućim krajevima svijeta. Jednoličan robotski glas ne prati interpunkciju i zapinje na pojedinim riječima te više nismo sigurni u kojem trenutku prelazi na drugi narativ. Minimalistička struktura tunela i zvučni element čitanja, u ovom slučaju nabrajanja, naglašava egzistencijalističku alegoriju nesigurne svakodnevice prouzrokovanu kolektivnim traumatskim iskustvima. Autoru nije cilj ulaziti u kritike navedenih teorija; uz pomoć njih on aludira na potrebu suočavanja društva s traumama i strahovima.

U posljednjih godinu dana, u radovima Štakorov manifest I i II, Šurlinova promišljanja s kolektivne traume usmjeravaju se na osobna iskustva marginaliziranog pojedinca koji unutar ekspanzije tranzitnih prostora i sustavne nebrige političkog i društvenog aparata pokušava normalno funkcionirati. Poetski pokušaj pod nazivom Štakorov manifest I (2021.) veliki dio svoga značenja nosi u samom imenu. Riječ manifest, kao polazna točka rada, označava svečani proglas ili akt određenog književnog, umjetničkog ili političkog pokreta, to jest jasan iskaz ideje o nekoj društvenoj promjeni. Dva niza prikaza formirana od deset komada čeličnih ploča različitih dimenzija odnose se na različite jezične sustave – morfeme, brojeve, simbole – kroz čije se narative promatra problematika današnjih prostora za život iz pozicije individue koja u njima obitava. Forma diskursa namjerno je karikirana uporabom crno-crvenih varijacija riječi, motiva i simbola. Ovaj revoltni iskaz protivi se sve većem nestanku privatnog životnog mjesta i njegove transformacije u utilitarne prostore sveopćeg preživljavanja kojeg donosi vrijeme prominentnih kapitalističkih trendova.

Niz drvenih objekata nalik stiliziranim mišjim glavama, napunjenih gumenim granulatom intenzivnog mirisa, pod nazivom Štakorov manifest II (2022.) nastavlja polemiku vezanu uz gubitak osobnog prostora. Objekti istovremeno aludiraju i na tektonske strukture ili sepulkralne spomenike. Za razliku od Štakorovog manifesta I, u ovom slučaju autor ne polazi od fiktivnog revolucionara i njegovog iskaza, već od završnih paradigmi o umirućem poimanju prostora i njegovih stanovnika. U konačnici, dotičnim djelom nastoji se potaknuti mišljenje o fenomenu mjesta [3] i traumatologiji kolektiva. Štakor kao simbol skrivanja i bijega upozorava na cjelokupnu infrastrukturu gradova koji uslijed ekspanzije tranzitnih prostora ne ostavljaju pozicije za mjesta vrijedna življenja.

Važni elementi življenja s prostorom, arhitektura i urbanizam, integriraju društvo u svojevrstan „krvotok” određene lokacije preobražavajući i oblikujući istu prema modelu čovjeka. Logičnost zdravog odnosa prema sebi i vlastitom životnom prostoru gubi se u stihiji suvremene egzistencije pa danas svjedočimo o sve većem nedostatku spomenute svijesti o kulturnoj važnosti mjesta, što dovodi do situacije u kojoj društveno-političke ideologije sve više preoblikuju specifične lokalne jedinice u tranzitne površine i profitabilne objekte. U širem smislu, to je opći problem državnih odluka koji se manifestira kao kolektivna trauma unutar društva u kojem pojam življenja više nije samorazumljiv. Indiferentan odnos između pojedinca i mjesta dovodi nas do procesa svođenja čitave kultiviranosti mjesta na ostatke konzumerističkih adaptacija prostora. Eksploatatorska priroda takvih prostora negativno utječe na psihološka stanja društvenih zajednica i otvara pitanje Što dolazi nakon ostatka? Šurlin iznosi direktan socijalni komentar na labilnost života današnjice i postojanje nakon ostataka prostora i mjesta. Izložba Post Residuum stoga je precizna studija fenomena eskapizma nastalog kao odgovor na materijalističke paradigme čije su osnove najizraženije u današnjim oblicima urbanizacije.
 
[1] Fink, Eugen, Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, Nolit, Beograd, 1984., str. 335.