Vlasta Žanić: Rainy Days

Galerija VN nalazi se u čitaonici koja je ogranak knjižnice Vladimir Nazor, pa naziv izložbe izaziva literarne asocijacije. Prvo ćemo se sjetiti proze, izmišljena grada Macondo iz knjige „Sto godina samoće“ G. G. Marquesa, u kojem je uvijek padala kiša. Zatim i poezije, stihova Jacquesa Preverta:  il pleuvait sans cesse sur Brest se jour-là, stihova Toma Waitsa: wherever I go, the rain's on me i stihova Milana Manojlovića Mancea: da li da se odlučim za kišni grad, da li da se odlučim za grad u kiši.  
 
S druge strane zemaljske kugle, Sun Tzu u zapisima spominje drevnu samurajsku poslovicu: ne valja trčati pod strehu ako zaprijeti nebo, pljusak će uvijek biti brži.
Pa dok se samuraji ponašaju samurajski, mi ovdje ipak trčimo u zaklon, ne želimo biti mokri. Ali na kraju ipak ne uspijevamo ostati suhi, jer naš zaklon, za razliku od samurajske strehe, nije nepromočiv. Sklanjajući se u kuću grada na kiši i unutra nas dočekuje Macondo. Bombe nad Brestom zamijenili su potresi i poplave, sve je mokro, pa tako i mi.
 
Vraćajući se prozi, prisjećamo se i Julia Cortásara, koji je za pod jednom ustvrdio: to je ono što daje sigurnost našim koracima, a nalazi se ispod lakiranog parketa.
Vlasta Žanić izložbom „Rainy Day“ interpretira naš doživljaj sigurnosti, ali ne onime što se nalazi ispod parketa, nego onime što se nalazi na njemu. Provlačeći se ambijentalnom instalacijom, duhovitim, ali i simboličkim prijevodom  naše ranjivosti, svaćamo da je sigurnost tek prividna, ili preciznije, poprilično porozna.