Hrvoje Đukez: Plastic Jungle

Izložbom koja uključuje radove višemjesečnog studijskog istraživanja i rezultata terenskih radionica želim postići vidljivost i moguće rješenje problema vezanog uz plastični otpad te uvesti temu i mogućnosti djelovanja u širu zajednicu. Osim na razini pojedinačnog djelovanja koje koristi kreativni moment rekreiranja plastične ambalaže u formi uporabnih i dekorativnih predmeta, već i jednostavno postrojenje za preradu plastike – mlin, peć-ekstruder i određeni kalup – na nevelikoj površini može omogućiti stambenoj, privatnoj ili javnoj jedinici da na svom lokalitetu proizvede novi i autentični predmet, ili da međusobnom suradnjom dijele potrebe. To je i novi prostor djelovanja umjetnosti kroz znanost i tehnologiju i obrnuto, gdje se kreativna rješenja prilagođavaju zadatosti polimerne kemije i gdje tehnologija potražuje nove vještine u oblikovanju zajednice i okoliša.  
Projekt „Plastic Jungle“ uključuje izložbu, radionice i razgovor s dr. sc. Tatjanom Haraminom, redovnom profesoricom na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i Ana-Marijom Mileusnić, voditeljicom kampanje protiv zagađenja plastikom Zelene akcije. Ideja je uvesti u fokus u javnom prostoru galerije/knjižnice problematiku plastike i plastičnog otpada u kontekstu društvene, ekonomske, znanstvene i političke sfere. Razgovorom želimo otvoriti pitanja poput: Na kome se nalazi odgovornost, pojedincu ili sustavu? Koja je svrha djelovanja ako je doseg promjena koje možemo provesti u okviru vlastitih života na globalnoj razini zanemariv? Koji i kakvi su oblici mikrootpora, kao moguća rješenja za smanjenje plastike, mogući? Mogu li prakse koje proizlaze iz pojedinačnih odluka i djelovanja doprinijeti promjeni? Koji su osnovni problemi vezani uz recikliranje? Možemo li zamisliti svijet bez plastike i je li takvo što uopće moguće? Je li pitanje plastike gorući problem ekološke katastrofe današnjice kojoj svjedočimo?
 
Plastika ili o nepokornosti materije

Ekološka destrukcija zbiva se u modernim društvima ubrzanim tempom s mnogim novim problemima te smo ih danas svjesni i iz perspektive vlastite svakodnevice. Bilo da je riječ o zagađenom zraku u gradovima, manjku zelenih površina, neplanskoj gradnji s ciljem gomilanja profita a pomanjkanjem nužne infrastrukture, ili pak turistifikacijom i komodifikacijom javnog prostora, nagon za promjenom koji prepoznajemo dio je zajedničkog osjećanja sadašnjosti. Duboko smo uronjeni u antropocen, no umjesto pukog empirijskog motrenja, odrednice ljudski dominiranog geološkog razdoblja valja pojmovno propitati u kapitalističkom obliku društvenih odnosa. Antropocen kao koncept ne govori samo o obilježjima našeg vremena, poput klimatskih promjena, nego stvara potrebu za promišljanjem međusobnih veza i interakcija ovih događaja u sprezi s političko-ekonomskom logikom i njihovim pratećim dugovima prema budućnosti. Naime, kako se pokazuje, ni svi znanstveni dokazi o ekološkim poremećajima ne uspijevaju zaustaviti destruktivnu dinamiku kapitala, groteskno ocrtavajući kolika je uzaludnost znanja koje se ne koristi. Stoga se postavlja pitanje koji su novi imaginariji mogući u okviru antropocena i kako se oni konstruiraju ako želimo izbjeći zaplitanje u lažnom optimizmu s jedne i apokaliptičnom kraju budućnosti s druge strane?
U kontekstu umjetnosti pronalaženje i kreiranje novih pristupa, strategija ili otklona može biti put njihovog promišljanja u antropocenu kroz heterogenu estetsku, filozofsku i epistemološku optiku. Na tom tragu, umjesto da se bavi antropocenom kao teleološkom činjenicom koja implicira da su svi ljudi jednako odgovorni za trenutnu socioekonomsku, ekološku i političku situaciju u svijetu, Hrvoje Đukez radi zaokret prema reciprocitetu i odnosima, osmišljavajući mogući odgovor na in situ izazov vezan uz temu plastike. Prepoznajući i osjećajući da je važno kreirati prakse i strategije djelovanja izvan cinične nemarnosti kratkovidnog kapitalističkog horizonta, umjetnik osmišljava Plastičnu džunglu kao koncept i mogućnost, istraživački i izvedbeni segment, umjetničku, ali i povezujuću praksu. Izložbeni aspekt rada čine različiti uporabni i dekorativni objekti izrađeni od tri tipa plastike izloženi na postamentima u prozorima Galerije, site specific ambijent koji čine stolice i stol postavljeni u prostoru knjižnice/galerije te vizualno-narativni segment – kratka priča-dosjetka u čijem su središtu plastične žabe u dijalogu napravljene da traju za vječnost.
U ovakvoj visokoestetiziranoj konfiguraciji polovnog svijeta „plastične džungle“ situacija je dovedena do krajnosti. S jedne strane distopijski ambijent sastavljen od različitih novih formi plastike podsjetnik je na temeljnu logiku njezine konačnosti koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, nepokornost materije. Plastika se izolira od cikličkih mehanizama kruženja materije, grčevito se držeći za identitet koji seže daleko onkraj biološkog vremena i prelazi u geološko vrijeme. S druge strane riječ je o privlačnoj začudnoj situaciji postavljenoj u zoni galerijskih izloga u kojoj prepoznajemo, doslovno samljevene, plastične ostatke vlastite svakodnevice, koji su rekreirani kao novi funkcionalni ili dekorativni objekti. Samoj izvedbi prethodi detaljno istraživanje. Autor je izradio stroj za ručno mljevenje plastike, ručnu hidrauličnu prešu, dizajnirao kalupe i temeljem brojnih proba – u sklopu kojih precizno bilježi količinu upotrjebljenog materijala, njegova svojstva i ponašanje u određenim termodinamičkim uvjetima – stvorio svojevrsni dnevnik plastike. Spoznaje do kojih je došao koristi i u radioničkom segmentu – kreira studio na otvorenom pozivajući publiku da donese svoj plastični otpad te da kroz aktivistički kreativni moment izrade predmeta izmjesti vlastito djelovanja izvan ekonomskih odnosa. Pritom, koristeći se otvorenim kodom platforme Precious plastic, koja ujedno reprezentira ideju o otvorenom pristupu znanju i slobodnom softveru, autor dodatno podcrtava ideju pozajedničenja i važnosti aktivističkog djelovanja za javno dobro kroz poticanje mikropolitika mogućih otpora.
U potrošačkom kodu kapitalizma u kojem sve ima svoj rok i trajanje, u vječnoj utrci za novim, boljim ili naprednijim u kojoj ne možemo pobijediti jer pobjede nema, nego će se tek ostvariti, Hrvoje Đukez stvara složeni imaginarij našeg vremena u kojem plastični objekti postaju sami svoja metafora, označitelji koji ukazuju sami na sebe sada u novoj funkcionalnosti. Postavljeni u prozorima, osvjetljeni reflektorima, u svojoj su višeznačnosti zavodljiva konstelacija. Istovremeno, riječ je o invenciji koja kreće iz zone osobne politike s idejom da ponudi moguće rješenje te zareže u strukturne promjene i procedure. Otuda izvire i osjećaj distopijske napetosti postavljene instalacije. Na tom tragu izložba zrcali dvije krajnosti: uvodeći u fokus nemogućnost razgradnje plastike, pa danas na Zemlji ne postoji mjesto koje bi od nje bilo slobodno, autor polazi od toga da usprkos svemu „moramo naučiti kako da uđemo u neodrživi svijet, umjesto da slijedimo fantaziju da se možemo od njega izolirati. Ako se samo prepustimo drami konačnosti, onda nema smisla boriti se, organizirati se, stvarati nove ekonomske i političke sustave (…)“[1] Poručujući nam da ovladavanje naših života ekonomijom, politikom i društvom ipak nije potpuno, jednaku važnost pridaje participativnom segmentu svog rada. Pritom, prepoznajući obitelj, prijatelje ili lokalnu zajednicu kao otočiće čije relacije  počivaju izvan ekonomskog odnosa dobiti i duga, istražuje načine na koje je djelovanje koje je konstruktivno – u smislu da gradi i podržava zajednicu i okoliš –  moguće.

Petra Dolanjski Harni
 
Hrvoje Đukez (r. 1972., Zagreb) diplomirao je na Odsjeku za slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb. Dobitnik je nagrade Zaba za diplomski rad. Djeluje u područjima dizajna, slikarstva, scenografije, performansa. Kontinuirano izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.  Profesionalno se bavi oblikovanjem muzejskih izložbi i muzejskih postava, industrijskim i grafičkim dizajnom. Voditelj i autor više likovnih radionica. Član HZSU-a  i umjetničke radionice Petikat (Habjan, Žeželj, Cvjetanović, Greiner).
 
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba. [1] Davies, H. Život i smrt u antropocenu: kratka povijest plastike. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Art radionica Lazareti, Studio Pangolin, 2021. Str. 25.