Ivica Malčić - Ten Years After: 30th Anniversary Deluxe Edition

Umjesto predgovora

Dragi Ico, Odmah ti moram podastrijeti svoje nedoumice i strahove koji me podilaze vezane uz tvoju novu „Stoticu“. Nisam još ni počeo, a već mi se misli pletu jer ne znam što napisati o tvojim slikama, kako i s kojim idejama opisati nešto o čemu imam tek mutnu predodžbu. Zdvajam i ljutim se na sebe, nemoćno propitujem koncepte, čitam struku (pa oni su te već prosudili i osudili), odbacujem slabašne zamisli, nekima se ponovo vraćam, odustajem, rezigniram… Okrećem srdžbu prema tebi makar istom znam koliko je to djetinjasto, a opet… možda bih baš to mogao upotrijebiti… ali što to i kako. Sve mi izmiče. Ne mogu pronaći dostatno potentnu riječ koja bi me sama dovela u središte tvojeg slikarstva. Nije da nisam pokušavao takav smioni, dobro pretenciozni, proboj do te zamišljene jezgre koja bi (nama?) meni otkrila svekoliku svjetlost srca tame. Evo jednog izravnog, ponešto nervoznog pristupa: „Smještamo se u sliku jer nas ona prepoznaje po drevnim razlozima kada je vrijeme bilo trajna svečanost istosti. Srodnost sa slikom uvodi u obostranu bitnost koja izmiče onom naprosto vidljivom sve dok se ne otvori oko zrenja koje može vidjeti da nam je slika uzvratila pogled. U tom gledanju nema priče, samo nas blizina i jasnoća obuzmu neočekivanom silinom.“ … Ove su točkice mjesto za negodovanje i sve grimase otklanjanja, može i psovanja… No dobro, tu se potraga nije zadovoljila, nastavila se nagovaranjem družine vojnika, naivnih skauta i gospodara erekcije da svojim riječima, mimo uloga koje si im ti naslikao, opišu o čemu se tu zapravo radi. Ostali su lojalni tvom otisku. Potom sam mislio da ću insinuacijom kako su ti slike zaključane skovati „ključeve“ kojima će se otvarati… Ne, nije dugo potrajalo, a i bilo bi bolje da se nisam blamirao. Toliko mi je toga padalo na pamet, zamisli ludosti, htio sam otkriti „toplu vodu“ tvoje umjetnosti, opisati je od riječi do riječi kao što je Borgesov Pierre Menard napisao Quijotea. Bio sam uvjeren da imam tvrde korice tvoje numeracije, dakle čvrstu knjigu za pisanje, roman u kojem ću zgrabiti ludog viteza i prošetati ga kroz sve tvoje slike. Izašlo je da sam ja veća luda kad se knjiga rastvorila i slike se počele preslagivati i prolaziti jedna kroz drugu pokrenuvši neprispodobivi kaleidoskop u kojem se moj siroti Quijote izgubio. Usprkos promašaju podigao sam se iz tople vode - ne rugaj mi se majstore Malčiću - odlučan slijediti ludost na platnu, iverici, svejedno, slike koju ti  nikada nećeš naslikati, potpisati, niti numerirati. Da, to će uistinu, tako me vrag odnio, biti tvoje bezuvjetno remek djelo. Ne moraš se joguniti. Nebitno je što još nije s tvog kista i što je ne vidiš. Ja je vidim, kako se kaže, u punom sjaju onog središta. Nijekanjem je samo potvrđuješ. Bit ću ti dobrohotan, naime, otkrit ću ti neke elemente sa slike, a kompoziciju ću prepustiti tvojoj pronicljivosti i umijeću (neka te intuicija vodi). Tri su lika na slici Cervantes, Quijote i Menard. Sunce je popodnevno zrelo zlato. Na tlu leži ljudska sjena. Pustinjski krajolik. Dosta naputaka… Ne moraš odmah prihvatiti izazov, vrijeme te ionako voli, lako ga krotiš i prevodiš svojim uracima. Dogodit će ti se, konačno, slika je tvoja, čak i da hoćeš, ne možeš je ignorirati. Dok budeš slikao svoje dnevne opsesije ruka će ti iznenada proizvesti potez koji pripada drugamo, onom mjestu praznine, izvoru drukčijeg i jačeg nemira. Moram te upozoriti na prizor, halucinaciju ili optičku varku, nazovi to kako hoćeš, koja će te dočekati jednog jutra kada uđeš u atelje. Mogućnost da te dočekaju prazne „daske“ skoro je zanemariva, ali je pokrenuta mojim, posve naivnim i nemuštim istraživanjima. Kad protrljaš oči sve će već biti na svom mjestu, jednako kao i prizor s kojim ćeš započeti dan. P.S. Pripazi na onu ljudsku sjenu. 

 
Ivica Malčić
6.10. - 29.10.1994.
„Stotinjak slika što ih je Malčić naslikao u „međufazi“, od kojih krajnje jasno i sigurno vidi njih osamnaest kao nepotkupljiv broj na ovoj izložbi (s ustupkom od sedam slika za pisca predgovora) lako nas mogu uvjeriti u suprotno. Ovo 'slikarstvo u prvom licu' doduše nema radikalnosti i težine jednog Šebalja, ali parafrazirajući Tenžeru mogli bismo za njega reći da je to najopsesivniji koncept ja-slikarstva u novijoj hrvatskoj umjetnosti. Podjednako u 'ranim radovima', gdje se životna priča prezentira kroz jednostavnu fabulu i kompoziciju a kruni višeznačnim naslovima -citatima (The Last Brush Hero, 1993., Dečki ne plaču, 1992., Danas je dobar dan za umiranje, 1992.) kao i u novijim slikama, ispovjednost bez zadrške ostaje konstantom ovog slikarstva. Poistovjećivanje života i slikarstva kod Malčića nije tek recidiv romantičarske boljke već jedini mogući modus vivandi, čiju zastarjelost u okružju postmoderne osviještenosti niti najmanje ne dovodi u pitanje, niti pak biva zaveden njome. U vremenu kojeg bi se lozinka dala sažeti riječima Šoljanovog Rustichella - živjeti ne znači ništa, sve je u prepričavanju - Ivica Malčić usudi se živjeti na račun slikarstva odnosno slikati dugujući životu.“    
100 neizlaganih slika
8.6.-18.6. 2004.
„… Možemo reći da je Malčić „ proizvođač“ slika u najdoslovnijem smislu te riječi. U libidinoznom zanosu koji simbolizira „ zločesti slikar“ s erekcijom i dva prekrižena kista on naseljuje svijet svojim proizvodom mračne game. Zanimljivo je da riječ „ poesis“ izvorno znači proizvodnja, tek se kasnije taj izraz uvriježio i za poeziju. Malčić je u tom smislu proizvođač - pjesnik / slikar. Indikativno je pritom da sam za sebe kaže „ ja sam slikar“, a nikad  „ja sam umjetnik“. S jedne strane autor gaji preveliko strahopoštovanje prema riječi umjetnost, a s druge umjetnicima se nazivaju razni „papci“ koji nemaju veze s umjetnošću i s kojima se ne želi miješati.
Specifičnom pristupu svojstvena je i neobična akribija. Malčić vodi evidenciju o svim svojim djelima, sustavno ih broji, svrstava u cikluse i prati točno gdje je koja od slika završila. Upravo zbog njegove katalogizacije, koju bismo mogli proglasiti činovničkom ili birokratskom osobinom da nije toliko opsesivna (iza čega se naravno krije libido) znamo da 100 neizlaganih u Galeriji VN čine 53 slike iz ciklusa Nikad robom koje su se nadovezale na slike izložene u galeriji Gradec i Ulrich. Također možemo se podsjetiti autorovih egzibicija s lutkom na napuhavanje u 6 nikad viđenih primjeraka iz ciklusa Plastic Surgery Disasters…“      
Ten Years After
21.01.2014. - 15.02.2014.
„…Likovima i tekstom na slikama Malčić izražava vlastita stanja zanesenosti, malodušnosti, uzbuđenja, nesigurnosti, krize te dvojbe, želje i težnje, uporno ih ponavljajući u različitim oblicima. U Galeriji VN to čini kroz novu stoticu koja se sastoji od tri ciklusa: osmrtnice slikarstvu i umjetnosti, ciklus s cijenama i ciklus novinski papir (kome trebaju stare novine, kome treba moja umjetnost, kome treba umjetnost uopće?). “Ja sramotim svoju obitelj”, napisao je na sliku s patuljkom, dok na drugoj tvrdi: “Ja sam slikar volonter”…. Umjetnost, vladajuće ideologije, ekonomski sustavi, sve što ga okružuje, a dodiruje njegovo postojanje, sve to prelazi preko Malčićevih slika i on ima zadatak da o njima neprestano progovara kao i vlastitoj poziciji slikara, egzistenciji i njezinim traumama koje se primjerice pojavljuju u obliku školske ploče kao metafore za nemili rad u školi. “Jednog dana vozit ću jaguar” ostvarit će se samo ukoliko pronađe naftaša kojeg je već zamislio na jednoj slici. No, što god se desilo po tom pitanju, njegov trubač sa slika uvijek će širiti dobre vibracije, a Malčić će i dalje biti duhovit, autoironičan, dosljedan i opsesivno se pridržavati svog dnevnog slikarskog tempa…“