Koliko stvarnosti stane u bajku: Želimir Hercigonja u slikovnici
Izložba
20.05.2024. - 20.06.2024.
Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića
Početak događanja: 18 sati
Galerija Prozori
Otvorenje izložbe održat će se 20. 5. u 18 sati. Izložba ostaje otvorena do 20. 6. 2024.
Sudjeluju: Ivana Guljašević Kuman, Marsela Hajdinjak, Dražen Jerabek, Vjekoslav Vojo Radoičić, Sanja Rešček Ramljak, Manuela Vladić-Maštruko
Autorica izložbe: Anda Bukvić Pažin
Kustosice: Anda Bukvić Pažin i Petra Dolanjski Harni
Sudjeluju: Ivana Guljašević Kuman, Marsela Hajdinjak, Dražen Jerabek, Vjekoslav Vojo Radoičić, Sanja Rešček Ramljak, Manuela Vladić-Maštruko
Autorica izložbe: Anda Bukvić Pažin
Kustosice: Anda Bukvić Pažin i Petra Dolanjski Harni
Dizajn: Barbara Bjeliš - Studio Kanu
Izložba je realizirana uz podršku umjetnika Dražena Jerabeka, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i obitelji književnika Želimira Hercigonje.
Izložba je realizirana uz podršku umjetnika Dražena Jerabeka, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i obitelji književnika Želimira Hercigonje.
Uz izložbu prema slikovnicama Želimira Hercigonje Koliko stvarnosti stane u bajku
Napisala: Anda Bukvić Pažin
Čitanje je uvijek intiman čin. Katkad se čini kaotičnim, ali zapravo ima barem dvije razine: onu koju nameće konstrukcija teksta koji čitamo, i onu osobnu, sazdanu od emocija koje tekst izaziva u svojim čitateljima. Zvuči kompleksno, zato što i jest.
Ako pak želite još malo zakomplicirati svoj čitateljski doživljaj, možete tekstu dodati ilustracije - i pratiti što će se sa svim navedenim elementima dogoditi. Slike mijenjaju tekstove: nešto se transformira nepovratno, a nešto samo dok je u fizičkom kontaktu sa slikom. I na kraju, kad povežete sve te likovne i tekstualne elemente, pokušajte to svoje čitalačko i promatračko iskustvo predstaviti i sažeti - ali nečijim tuđim slikama i riječima. Tako je otprilike izgledao proces rada na ovoj izložbi.
Uranjanje u opus ranije nepoznatog autora za čitateljicu je otiskivanje u nepoznato: kretanje bez karte u svim žanrovskim i formatskim smjerovima, pustošenje gradskih knjižnica, gladno čitanje svih natuknica na koje je guglanje ključnih riječi odvede, pa još malo pustošenja knjižnica sekundarne literature radi, opsesivno bilježenje, podcrtavanje i precrtavanje. Uzbudljivo je bilo čekati trenutak u kojem će se sve pročitano početi slagati, a tkivo raznolikih tekstova okupljati u cjelovit opus. I ne samo to, već potencijalno kreirati novo čitanje slikovničkog opusa Želimira Hercigonje, pisca koji je radio s mnogim izvrsnim, i vrlo raznolikim, ilustratorima i ilustratoricama.
Taj se trenutak dogodio kroz motiv, koncept i žanr bajke.
Bajke pokrivaju cjelinu svijeta i ljudskih odnosa, ali svode ih na formule. Funkcioniraju stoga na nekoj općenitoj, na osnovne pojmove svedenoj ravni. Želimir Hercigonja pisao je priče koje slijede mnoge motive i većinu obrazaca klasičnih bajki, ali u njima se nazire i osjeća nešto što su kritičari nazvali „postmodernističkim pukotinama“: linije duž kojih prosijava ono današnje i svakodnevno. To su mjesta koja sam pokušala izvući na svjetlo - odnosno na prozore - u ilustraciji i u tekstu. Čitajući stalno iznova, kombinirajući tekst sa slikom, i puštajući čak i podsvijest da radi kad više nisam znala što istaknuti, osvijetliti, uvijek sam se na kraju vraćala na suptilnosti, male osobne stvarnosti bez kojih se ne kreće ni na jedno putovanje.
Neobično je raditi izložbu tekstova kojima se dodaju ilustracije - obično je obrnuto, ilustracijama se dodaje tekst. Treba puno kombinirati i spajati, složiti i nekako skupa zašiti. Šavovi će sigurno biti prisutni, pa zašto ih ne pokazati? Izbor tekstova i ilustracija temelji se zato upravo na šavovima. To su oni spojevi gdje ne zjapi rupa, ali odjednom postane hrapavo pod prstima. Pa se zapitaš zašto se tekstura promijenila, i što je ispod površine.
A ovdje su, ispod površine bajke, male autobiografske stvarnosti: svjetlucava stakalca (poput onih koje je majka Zvijezda ušila svojoj zvjezdici u haljinu), labudovi (oni u prostranstvima ledene nordijske zemlje, ali i na zagrebačkoj Savici), siromašni knez-umjetnik u duši koji se teško bori protiv otrovne rose (ali i dječak sa zagrebačke Trešnjevke koji sigurno umnogome rezonira s njim). Ima tu i čarobnih predmeta koji su mostovi između kolektiva i pojedinca, a počesto i prijevoznih sredstava do stvarnih i fiktivnih destinacija: galebovi vas nose do Kvarnera, a gorski duhovi do šume gorućih ekonomskih i ekoloških problema današnjeg svijeta. Na konjima Karla Maya, naravno. Ispod površine priče našla se i zamamna hrana: topla peciva, maslac, čaj od metvice s kriškom limuna i runolistov med, ali i srneće mlijeko i prepeličja jaja s tartufima. Našle su se i zanimljive riječi, koje uopće nisu nosivi vokabular svojih tekstova, ali bilo bi šteta da padnu u prašnjavi zaborav (mada su prašina i Prašnjavko autoru dobro poznati): ljetopisi, poletarci, mrmor kroz usnulo lišće, i stara pleća pripovjedača.
Želja je da izložba Koliko stvarnosti stane u bajku bude nagovor na čitanje priča i bajki Želimira Hercigonje, ali i istraživanje i otkrivanje njegovih ostalih tekstova, za djecu i odrasle. Nada je da će sve čitateljice i čitatelji u njima naći nešto za sebe: neki uzbudljive teme i motive, a neki male životne čarolije. Dok se šetate od prozora do prozora Galerije koja je doslovce obučena u njegove tekstove - i slike koje razgovaraju s njima - razmišljajte, aktivno: u kojoj biste se skupini vi mogli prepoznati?
Napisala: Anda Bukvić Pažin
Čitanje je uvijek intiman čin. Katkad se čini kaotičnim, ali zapravo ima barem dvije razine: onu koju nameće konstrukcija teksta koji čitamo, i onu osobnu, sazdanu od emocija koje tekst izaziva u svojim čitateljima. Zvuči kompleksno, zato što i jest.
Ako pak želite još malo zakomplicirati svoj čitateljski doživljaj, možete tekstu dodati ilustracije - i pratiti što će se sa svim navedenim elementima dogoditi. Slike mijenjaju tekstove: nešto se transformira nepovratno, a nešto samo dok je u fizičkom kontaktu sa slikom. I na kraju, kad povežete sve te likovne i tekstualne elemente, pokušajte to svoje čitalačko i promatračko iskustvo predstaviti i sažeti - ali nečijim tuđim slikama i riječima. Tako je otprilike izgledao proces rada na ovoj izložbi.
Uranjanje u opus ranije nepoznatog autora za čitateljicu je otiskivanje u nepoznato: kretanje bez karte u svim žanrovskim i formatskim smjerovima, pustošenje gradskih knjižnica, gladno čitanje svih natuknica na koje je guglanje ključnih riječi odvede, pa još malo pustošenja knjižnica sekundarne literature radi, opsesivno bilježenje, podcrtavanje i precrtavanje. Uzbudljivo je bilo čekati trenutak u kojem će se sve pročitano početi slagati, a tkivo raznolikih tekstova okupljati u cjelovit opus. I ne samo to, već potencijalno kreirati novo čitanje slikovničkog opusa Želimira Hercigonje, pisca koji je radio s mnogim izvrsnim, i vrlo raznolikim, ilustratorima i ilustratoricama.
Taj se trenutak dogodio kroz motiv, koncept i žanr bajke.
Bajke pokrivaju cjelinu svijeta i ljudskih odnosa, ali svode ih na formule. Funkcioniraju stoga na nekoj općenitoj, na osnovne pojmove svedenoj ravni. Želimir Hercigonja pisao je priče koje slijede mnoge motive i većinu obrazaca klasičnih bajki, ali u njima se nazire i osjeća nešto što su kritičari nazvali „postmodernističkim pukotinama“: linije duž kojih prosijava ono današnje i svakodnevno. To su mjesta koja sam pokušala izvući na svjetlo - odnosno na prozore - u ilustraciji i u tekstu. Čitajući stalno iznova, kombinirajući tekst sa slikom, i puštajući čak i podsvijest da radi kad više nisam znala što istaknuti, osvijetliti, uvijek sam se na kraju vraćala na suptilnosti, male osobne stvarnosti bez kojih se ne kreće ni na jedno putovanje.
Neobično je raditi izložbu tekstova kojima se dodaju ilustracije - obično je obrnuto, ilustracijama se dodaje tekst. Treba puno kombinirati i spajati, složiti i nekako skupa zašiti. Šavovi će sigurno biti prisutni, pa zašto ih ne pokazati? Izbor tekstova i ilustracija temelji se zato upravo na šavovima. To su oni spojevi gdje ne zjapi rupa, ali odjednom postane hrapavo pod prstima. Pa se zapitaš zašto se tekstura promijenila, i što je ispod površine.
A ovdje su, ispod površine bajke, male autobiografske stvarnosti: svjetlucava stakalca (poput onih koje je majka Zvijezda ušila svojoj zvjezdici u haljinu), labudovi (oni u prostranstvima ledene nordijske zemlje, ali i na zagrebačkoj Savici), siromašni knez-umjetnik u duši koji se teško bori protiv otrovne rose (ali i dječak sa zagrebačke Trešnjevke koji sigurno umnogome rezonira s njim). Ima tu i čarobnih predmeta koji su mostovi između kolektiva i pojedinca, a počesto i prijevoznih sredstava do stvarnih i fiktivnih destinacija: galebovi vas nose do Kvarnera, a gorski duhovi do šume gorućih ekonomskih i ekoloških problema današnjeg svijeta. Na konjima Karla Maya, naravno. Ispod površine priče našla se i zamamna hrana: topla peciva, maslac, čaj od metvice s kriškom limuna i runolistov med, ali i srneće mlijeko i prepeličja jaja s tartufima. Našle su se i zanimljive riječi, koje uopće nisu nosivi vokabular svojih tekstova, ali bilo bi šteta da padnu u prašnjavi zaborav (mada su prašina i Prašnjavko autoru dobro poznati): ljetopisi, poletarci, mrmor kroz usnulo lišće, i stara pleća pripovjedača.
Želja je da izložba Koliko stvarnosti stane u bajku bude nagovor na čitanje priča i bajki Želimira Hercigonje, ali i istraživanje i otkrivanje njegovih ostalih tekstova, za djecu i odrasle. Nada je da će sve čitateljice i čitatelji u njima naći nešto za sebe: neki uzbudljive teme i motive, a neki male životne čarolije. Dok se šetate od prozora do prozora Galerije koja je doslovce obučena u njegove tekstove - i slike koje razgovaraju s njima - razmišljajte, aktivno: u kojoj biste se skupini vi mogli prepoznati?
-------------------------------------------------
Želimir Hercigonja (Zagreb, 29. 3. 1956. - Zagreb, 12. 12. 2018.) pisao je bajke i priče, romane, poeziju i scenarije. Posebno se istaknuo upravo bajkovitim proznim tekstovima, okupljenima u uspješnim zbirkama „Bajkovnica“, „Srebrnasta nit snova" i „Vladar ledene osame". Kritika se uvijek posebno osvrtala na bogatstvo pjesničkih slika i lijep jezik u njegovim djelima, ističući promišljeno izabrane riječi i osjećaj za skladan poredak. Djela su mu uvrštena u lektirni popis za osnovnu školu, a na temelju svoga književnog rada uvršten je i u Hrvatsku književnu enciklopediju.
Želimir Hercigonja (Zagreb, 29. 3. 1956. - Zagreb, 12. 12. 2018.) pisao je bajke i priče, romane, poeziju i scenarije. Posebno se istaknuo upravo bajkovitim proznim tekstovima, okupljenima u uspješnim zbirkama „Bajkovnica“, „Srebrnasta nit snova" i „Vladar ledene osame". Kritika se uvijek posebno osvrtala na bogatstvo pjesničkih slika i lijep jezik u njegovim djelima, ističući promišljeno izabrane riječi i osjećaj za skladan poredak. Djela su mu uvrštena u lektirni popis za osnovnu školu, a na temelju svoga književnog rada uvršten je i u Hrvatsku književnu enciklopediju.
-------------------------------------------------
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.