Lea Bulaja: Misli 356
Riječi upisane u prostor
Umjetnički rad Lee Bulaje u polju prostorne instalacije kontinuirano se razvija vezano za prostornu primjenu teksta. U radu “Nada”, nastalom u vrtu dubrovačke galerije Flora - koja se bori za svoj opstanak - riječ Nada ispisana je zelenom bojom na transparentnoj foliji i gotovo tjelesno povezuje grane drveća s prostorom galerije, osnažujući želju za opstankom. U šumi iza zgrade Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, u sklopu godišnje izložbe, Lea Bulaja povezuje stabla transparentnom folijom na kojoj ispisuje riječi Sjeti se, te stvara razvedenu mrežu, spektar usmjerenja koja ukazuju na složenost i slojevitost potisnutih osjećaja, misli i želja.Upisane riječi na tako efemernoj površini navode nas na zaključak da se ne radi samo o formalnom i vizualno moćnom prostornom iskazu, već se umjetnica smjelo upušta u područja interpretativne tekstualne prakse.
U prostornoj instalaciji Misli 365 autorica različitim pristupima upotrebe teksta uspostavlja diskurzivni karakter umjetničkog rada, gradi mreže tekstova i uvodi promatrača u složene odnose iščitavanja teksta u svrhu kreiranja kontemplativnog prostora - u ovom slučaju Galerije VN koja djeluje u sklopu mreže Knjižnica Vladimira Nazora - i u njega upisanih riječi poetičnog karaktera.
Umjetnica se ne zaustavlja na tekstu kao elementu izgradnje poetičnog prostora, već se otvara prema promatraču i upućuje ga na čitanje pozicije subjekta u kojem je prostorni kolaž, verbalizirani prostor taj koji omogućuje osobni iskaz. Tekst predstavlja svakodnevne misli prenesene, ovom slučaju završnog diplomskog rada, u galerijski prostor kao sigurno mjesto za otvaranje i ispisivanje misli. Selidbom iz vanjskog prostora vrta i šume u galerijski prostor ne prekida s poetičnom vizualnošću prostora koje stvara, već u “šumi stupova” u galerijskom prostoru stvara mrežu tekstualnih poruka kojim kreira ambijent za ispisivanje svakodnevnih misli na što ukazuje i sam broj iz naslova Misli 365, aludirajući na dane u godini tj. svakodnevicu.
Šireći svoje polje rada i intertekstualni pristup na vizualno i dalje na prostorne instalacije, odnosno pojma "tekst" na sliku, nije usmjerena samo na povezivanja riječi i prostora, nego i ono autorici posebno važno, stvaranje prostora komunikacije.
Verbalizirani ambijent Lee Bulaje uključuje promatrača i za čas smo u mreži upisanih različitih značenja u polju nesvjesnog i slobodnih asocijacija koje su bliske psihoanalitičkoj estetici proizašloj iz prakse Sigmunda Freuda. Slobodne asocijacije odnosno riječi omogućuju pristup potisnutim elementima psihičkog života u prostor izgovorenog, osviještenog i krajnjoj liniji u slučaju umjetničkog rada u prostor javnog.
Potiskivanje misli i svakodnevnih preokupacija, osjećaja i sjećanja o kojem Freud govori je ono što nas želi zadržati u nesvjesnom. U djelu Psihologija svakidašnjeg života Freud je razradio osnažujući proces svakog interpretativnog čina osvještavanja nesvjesnog. Zaključak koji je donio je da najvećim dijelom svakodnevni život živimo u nesvjesnom, a tek u slučajnim greškama, omaškama i snovima naše želje postaju vidljive odnosno slučajno verbalizirane. Okrenuo se u svom radu psihoanalizi kao učinkovitom procesu koji za cilj ima verbalizaciju. Iako nije izgradio psihoanalitičku estetiku, za Freuda je umjetnost objekt analize, kojem je pristupao slično kao analizi govora, snova i omaški. Jung nadalje razvija teoriju kolektivnog nesvjesnog i stvara metodu simboličke analize univerzalnih znakova, arhetipova.
Oslobađanje nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog kroz verbalizaciju ideja je dio i umjetničkog rada Misli 365.U svom radu autorica intenzivira primjenu teksta složenošću rečenica i njihovom vizualnom i semantičkom konstrukcijom. Bulaja se osvrće se na esej Elisabeth Kübler-Ross “O smrti i umiranju” koji opisuje stadije žalovanja kao linearan proces koji za cilj ima prihvaćanje gubitka. Istražujući sedam stadija žalosti i isprepletenih osjećaja opisanih u eseju, autorica dolazi do ideje da se različita emocionalna stanja vizualno manifestiraju, te ih predstavlja kroz ispisan tekst i rasporedom u prostoru. Tako, Šok i nevjericu veže za ispisane tekstove na platnu na neobrađenoj žutici i prozirnoj kućanskoj foliji koju karakterizira nejasan tekst, riječi “Sve ide fino kao obično i onda nastane totalno sranje“. Referenca je to na slavnu američku spisateljicu Joan Didion iz njezinu knjigu “Godina magičnog razmišljanja”. Posebnu pažnju autorica pridaje upotrebi svakodnevnih i “siromašnih” i potrošnih materijala, kao i jasnoći i čitljivosti ispisanog teksta kako u formalnom smislu odnosno ispisu, tako i značenju riječi i rečenica, odnosno njihovoj razumljivosti. Fazu poricanja smješta na hrapavo platno, s jasno ispisanim tekstom koji dopušta maštanje. Za Osjećaj krivnje autorica izdvaja tekst upotrebom velikih slova odabirući riječi bez smisla “BOLJE IM JE BEZ TEBE A T” U sljedećoj fazi Ljutnji rečenice nisu više nimalo jasne, nemaju nikakvog smisla, a slova su izmiješana. “otvorim li oči, zatvorim li oči sve će biti isto. Otvori, zatvori, još si tu…” Depresiju izdvaja kao jasan tekst na foliji i platnu „Svijet juri preko čežnjivih struna srca stvarajući glazbu tuge.“ Usamljenost bilježi na foliji tankim i nestajućim slovima, a refleksiju jasnijim riječima i te se tekst bolje vidi. I zaključno Prihvaćanje bilježi na platnu na kojem je ponovo sve jasno. “Drago mi je da sam iskusila nešto tako lijepo i ružno u isto vrijeme. Osjećam se da sam napokon, nažalost, odrasla.”
Uz prostornu instalaciju Lea Bulaja provela je radionice verbalizacije potisnutih misli i osjećaja u kojima je participante otvarala u interaktivnom procesu kroz crtež i tekst, gdje umjetnost kao i bilo koji drugi oblik kreativnog izražavanja prepoznajemo kao učinkovit alat za poboljšanje psihičkog stanja. U svom umjetničkom radu Lea Bulaja postavlja se u posrednički odnos između psihološkog analiziranja i umjetničkog verbaliziranja koji usmjerava na percepciju svakodnevnih zbivanja i njima uzrokovanim stanjima. Tako nastaju njezine opredmećene misli, instalacije kao mjesta otvaranja, analize i razrješavanja konflikata.
Davorka Perić