Ivor Tamarut: Firdos

2. kolovoza 1990. iračke snage napadaju Kuvajt te u roku od dva dana kompletno okupiraju zemlju. Britanska premijerka Margaret Thatcher i američki predsjednik George H. W. Bush šalju vojne snage u Saudijsku Arabiju te pozivaju druge članice Ujedinjenih naroda da učine isto. 17. siječnja 1991., koalicija od 35 zemalja - najveći vojni savez od kraja Drugog svjetskog rata, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama započinje kampanju zračnog i pomorskog bombardiranja. 24. veljače, koalicijske snage započinju kopnenu kampanju te ulaze u Kuvajt. Američki predvođene snage ostvaruju odlučujuću pobjedu, oslobađajući Kuvajt i nastavljajući preko iračko-kuvajtske granice u irački teritorij. 28. veljače, stotinu sati nakon početka kopnene kampanje, koalicijske snage zaustavljaju svoj napredak u Irak te objavljuju prekid vatre. Zaljevski rat započinje u isto vrijeme kada nove komunikacijske tehnologije dolaze do razine da omogućavaju do tada neviđenu kontrolu nad narativom, značajem, vremenom i djelovanjem do te točke da se izvještavanje, stvaranje i pisanje povijesti spajaju u jedno. Zaljevski rat postaje prvi takozvani “televizijski rat”, emitiran i prenošen uživo. Rat i sukob postaju televizijski spektakli koje možemo gledati na malome ekranu, otuđeni od stvarnosti i užasa rata.

Trinaest godina kasnije, 20. ožujka 2003. započela je Operacija “Iračka sloboda”. Cilj joj je bio, prema tadašnjem američkom predsjedniku, Georgu W. Bushu: “razoružati Irak, osloboditi njegov narod i obraniti svijet od teške opasnosti.” Dva i pol tjedna kasnije, 7. travnja 2003. koalicijske snage ušle su u Bagdad. Koalicijske snage započele su kampanju rušenja kipova širom Iraka, no nijedna od tih akcija nije uspjela privući pažnju svjetskih medija kao ona koja se odvila 9. travnja 2003. Prema istraživanju britanske povjesničarke Alex von Tunzelmann, spletom okolnosti na Trgu Firdos, ispred Hotela Palestine u kojem je tada boravilo oko 200 stranih novinara, grupa Iračkih građana uz pomoć američkih vojnika srušila je kip Saddama Husseina. Sama snimka ima skoro filmski narativ, vidimo skupinu Iračana okupljenu oko kipa, vidimo kako bacaju omču oko Saddamovog vrata i kako maljem udaraju u postolje kipa, ne postižući puno - zatim vidimo kako u kadar ulaze američki vojnici, sa svojim borbenim oklopnim vozilom, kako oko vrata Saddama stavljaju čelični lanac, kako kip pada i ushićenu, i još važnije, zahvalnu skupinu Iračana okupljenu oko srušenog kipa s veseljem i osmjesima. Ova Slika/Događaj emitirana je diljem svijeta.

Između 11 ujutro i 8 navečer, Fox News prikazivao je snimku rušenja Saddamovog kipa svakih 4.4 minute. CNN ju je prikazivao svakih 7.7 minuta. Ova slika rušenja kipa, dvadeset dana nakon početka rata u Iraku - postala je simbol nadolazeće američke brze pobjede, kao one trinaest godina prije - no ta pobjeda nije došla. Rat u Iraku službeno je trajao još osam godina.

Disekcija arhivskog materijala ovog događaja uzeta je kao osnova instalacije, te se vodi idejom da novinska, dokumentarna slika - nije zapravo dokumentarna ili objektivna, nego uvijek dio nekog šireg konteksta - Hito Steyerl napominje: “...dokumenti su obično kondenzacije moći. Smrde po autoritetu, certifikaciji, stručnosti i koncentriranim epistemološkim hijerarhijama. Nositi se s dokumentima je škakljiva stvar; pogotovo ako osoba cilja na dekonstrukciju moći, onda treba imati na umu, da su “postojeće dokumente”, kao što je Walter Benjamin jednom napisao, “uglavnom stvarali i autorizirali pobjednici i vladari.”

Dok gledamo rušenje Saddamovog kipa ne gledamo samo sliku, nego trenutak u kojem se akumuliraju i kondenziraju sve tenzije, sile i okolnosti toga trenutka u povijesti.