100 godina Februarske revolucije
Radnička klasa i seljaštvo tražili su radikalan obračun s carizmom i kraj rata, dok je liberalna buržoazija bila za produženje rata do pobjede. Njena opozicija carizmu uglavnom je i proizlazila iz straha da dvor pod utjecajem germanofilskih elemenata (carica Aleksandra), a u težnji da ojača svoje pozicije, ne zaključi separatni mir s Njemačkom.
Da bi stišala valove revolucije, a ujedno i osigurala daljnje vođenje rata, buržoazija je prisilila cara Nikolaja II da abdicira u korist njegovog brata Mihajla Romanova u čemu su je podržale ostale članice Antante. Međutim, tijek događaja krenuo je drugim pravcem. Masovni štrajkovi koji su u siječnju i veljači 1917. zahvatili Petrograd, Moskvu i druge gradove, postupno su se pretvorili u sveopću političku demonstraciju protiv rata i samovlade. Krajem veljače politički štrajkovi i demonstracije prerasli su u ustanak.
Vojnici koje je carska vlada angažirala u borbi protiv štrajkaša i demonstranata bratimili su se s radnicima. Dana 27. veljače 1917. godine ustanicima je prišao Voljinski puk, krajem istog dana u Petrogradu na strani radnika bilo je oko 65.000 vojnika. Radnici, koji su bili naoružani oružjem iz zauzetih arsenala i skladišta, uhitili su veći broj ministara carske vlade, više činovnike i generale.
Ujutro 28. 2. 2017. godine prijestolnica Rusije bila je potpuno u rukama radnika i pobunjenih vojnika, a krajem dana ustanici su zauzeli i Moskvu. Ustanak se munjevitom brzinom proširio po čitavoj Rusiji. Dana 2. i 3. veljače abdikacijom cara Nikolaja II, a zatim i Mihajla Romanova palo je Rusko carstvo. Usporedo sa svrgavanjem carske vlasti, ustaničke mase stvarale su revolucionarne oblike vlasti: sovjete radničkih i vojničkih deputata u kojima su većinu činili menjševici i eseri.
U Ruskoj socijal-demokratskoj radničkoj partiji (boljševici) nije bilo jedinstvenog pogleda na revoluciju, posebno u pitanju pretvaranja buržoasko-demokratske u proletersku revoluciju . Boljševička je partija bila zabranjena, veliki broj boljševika bio je u zatvorima, progonstvu ili u egzilu i nisu bili spremni za preuzimanje vlasti. U Izvršnom komitetu Petrogradskog i Moskovskog sovjeta većinu su imali eseri i menjševici, koji su smatrali da je revolucija završena svrgavanjem carske vlasti i uspostavljanjem parlamentarnog ustavnog poretka. U skladu s takvim shvaćanjem revolucije, našli su zajednički jezik s liberalnom buržoazijom, pomažući joj u nastojanju da revoluciju zadrži u buržoasko--demokratskim okvirima.
Budući da su se u danima obračuna masa s autokracijom oduprli pokušaju carske vlade da zavede vojnu diktaturu i raspusti državnu Dumu, predstavnici liberalne buržoazije ustanovili su još 27.veljače Privremeni komitet Dume, koji je bio orijentiran na stvaranje kompromisa s monarhijom i iznuđivanje ustupaka. No pod pritiskom masa propao je pokušaj da se revolucija okonča abdikacijom cara.
Nikolaj II je dan nakon abdikacije (2. ožujka 1917. g.) uhićen na zahtjev Petrogradskog sovjeta, a nekoliko sati kasnije, 3. ožujka 1917.g. i Mihajlo Romanov (brat Nikolaja II) prisiljen je odreći se prijestolja. Izjalovio se i pokušaj Privremenog komiteta da podčini ustaničke trupe i iskoristi ih za uspostavljanje tj. reformiranje narušenog poretka. Pod utjecajem boljševika Petrogradski je sovjet na taj pokušaj odgovorio odlukom kojom se preciziralo da je vojska odgovorna isključivo Sovjetu i svim izbornim komitetima. Uočavajući da se stvarna vlast nalazi u rukama sovjeta bez čijeg se pristanka neće moći oformiti nova vlada, Privremeni komitet odlučio je pregovarati sa sovjetom. Usprkos otporu boljševika, esero-menjševička većina u Petrogradskom sovjetu sklopila je sporazum s buržoazijom i stvarno joj predala vlast.
U novoformiranu Privremenu vladu (2. 3. 1917. g.) ušao je eser Kerensky. Ostali članovi bili su predstavnici buržoazije i veleposjednika. Buržoasko–liberalistički blok koji je dominirao Privremenom vladom, smatrao je da je revolucija bila izraz domoljubnog nezadovoljstva carskom vladom i Nikolajem II zbog lošeg vođenja rata. Stoga je glavni zadatak nove vlade bio ujediniti sve nacionalne snage za uspješno vođenje rata do pobjede u čvrstom savezu s Antantom. Rješavanje svih ostalih pitanja vlada je odgađala za kraj rata s čime su se uglavnom suglasile umjerene socijalističke partije. Takvim stavom vlada nije mogla, tj. željela ispuniti osnovne zahtjeve revolucije: prekid rata, nacionalizaciju veleposjedničke zemlje i uvođenje osmosatnog radnog vremena, sazivanje ustavotvorne skupštine i općenito popravljanje materijalnog i socijalnog položaja radnika i drugih siromašnih slojeva. Politika Privremene vlade svodila se na polumjere koje nikoga nisu zadovoljavale i na brojna obećanja koja se nisu ostvarivala.
Sva vlast u zemlji nominalno je pripadala Privremenoj vladi, a sovjet je vladu podržavao ako je provodila politiku koja je odgovarala sporazumu te vršio pritisak na nju ako je odstupala od tog sporazuma. Takav odnos sovjeta prema vladi sadržan u formuli „kontrola i pritisak“ podržavale su umjerene socijalističke partije koje su dominirale sovjetom. Sverusko savjetovanje sovjeta održano krajem ožujka i početkom travnja, usprkos protivljenju boljševika, podržalo je takvu orijentaciju. Raspoloženje naroda, zahvaćenog osjećajem pobjede nad autokracijom, stečenom slobodom političkog života, te poboljšana opskrba gradova u prvim tjednima novog državnog ustrojstva ostavljao je dojam zadovoljstva. Međutim, događaji su uskoro pokazali pravu sliku odnosa, koji su u početku bili skriveni iza privida društvene harmonije i opće suglasnosti glavnih političkih snaga.
Na jednoj strani postojalo je duboko nepovjerenje lidera vladajuće kadetske i oktobrističke partije prema sovjetima, nezadovoljstvo stvarnom kontrolom sovjeta nad vladom te osjećaja da su im vezane ruke u vanjskoj i unutarnjoj politici. Stoga su se nastojali osloboditi kontrole sovjeta i uspostaviti punu vlast i slobodu odlučivanja Privremene vlade. Na drugoj strani, poslije privremenih iluzija, u radnim slojevima stanovništva i vojske rasla je razočaranost ishodom revolucije, ogorčenje ponovnim pogoršanjem ekonomskih i socijalnih prilika, nastavkom rata te odgađanja agrarne reforme. Sovjeti su bili izloženi pritisku politiziranih radnika i vojnika da štite njihove interese. Sve je to vodilo zaoštravanju političkih i gospodarskih prilika koje su dovele do niza političkih kriza u proljeće i ljeto 1917. godine.
Revoluciju možete istražiti i na našem katalogu.