100. obljetnica smrti Gustava Klimta (1862. – 1918.)

Karijera Gustava Klimta započela je rano: s 14 godina sin zlatara doseljenog iz Češke dobiva stipendiju za Školu umjetničkih zanata Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju. Nakon završetka školovanja 1883. godine zajedno s bratom i školskim prijateljem Franzom Matschom osniva atelje zajednicu u kojoj sljedećih desetak godina mnogobrojne ukrasne zidne i stropne slike prodaju palačama, vilama i kazalištima.

Historizicističke slike tada su nadasve popularne i donose Klimtu Zlatni križ za zasluge (Goldenes Verdienstkreuz), carsku nagradu i članstvo u Bečkoj kući umjetnika (Wiener Künstlerhaus). Danas bi zbog toga zasigurno već pao u zaborav.

No otprilike od 1890. godine se u sve većoj mjeri udaljava od krute akademske tradicije, traži individualni stil, poprima sve više ekspresionističkih obilježja te razvija svoje tipične ravne ornamente.

1897. godine prestaje biti član Kuće umjetnika (Künstlerhaus) te postaje suosnivač i prvi predsjednik Bečke secesije (Wiener Secession) koja najavljuje borbu državnim normama usmjerenim prema umjetnosti.

1900. godine jedan skandal potresa život umjetnika naviklog na uspjeh. Njegova stropna slika „Filozofija“ – djelo po narudžbi za aulu Bečkog sveučilišta, koja na svjetskoj izložbi u Parizu osvaja zlatnu medalju – nailazi na osorno odbijanje od strane profesora i javnosti. Sumorno-morbidno i vrlo erotsko djelo proglašeno je ružnim i pornografskim. Na kraju ih zajedno s dvije druge slike Klimt otkupljuje i postavlja u privatnu galeriju.

Klimt se sukobljava i okreće od secesije te živi sve osamljenije, ali produktivno i sve samo ne suzdržano. Objeručke troši novac, njegove raskošne večere su legendarne, velikodušno plaća svoje modele te s nekima od njih ima i dijete. Sve do danas se nagađa o njegovim mnogobrojnim vezama s damama iz višeg društva. Osim zanosnih ženskih portreta uspjeh postiže i slikama krajolika, čiji karakterističan ravni učinak nastaje promatranjem motiva dalekozorom.

Unatoč njegovom velikom uspjehu kritika ga još desetljećima nakon njegove smrti odbacuje kao uglavnom dekorativnog. Danas je nesporna njegova povijesnoumjetnička ključna uloga u razvoju Jugendstila.