11 stoljeća hrvatske glagoljice

Izložba je pokušaj da se na jednom mjestu okupe najvažniji dokumenti iz bogate hrvatske glagoljske prošlosti. Iako su izloženi preslici, njihova se vrijednost ogleda u prikazu najbitnijih podataka o nastanku, razvoju i vrstama glagoljičkih slova, najvrijednijim pisanim i tiskanim glagoljičkim knjigama, njihovim pisarima i tiskarama kao i o glagoljici u suvremenom dizajnu.
Glagoljica je pismo ne samo liturgijskih tekstova: Biblije, lekcionara, brevijara i misala, već i književno-umjetničkih tekstova, pravnih spisa i svakodnevnice. Njome su srednjovjekovni notari bilježili javne isprave, gradovi vodili zapisnike vijeća, a kaptoli i samostani knjige primitaka i izdataka. Na žalost većina glagoljskih dokumenata raspršena je u 25 država izvan Hrvatske, u oko 60 gradova, većinom u zapadnoj Europi. Na radost, naša je glagoljica svjedok da jesmo i da smo već odavno poveznica naroda i kultura.
Teško je iz snopa zlatnog žita izvući najzlatniji klas. Jedan od njih je Baščanska ploča  iz 1100. god. Ona je najstariji spomenik na kome je upisano ime hrvatskoga kralja Zvonimira na hrvatskom jeziku. Ime Hrvat, do Baščanske ploče, bilo je potvrđeno samo u latinici i na latinskom jeziku. Čuva se u zgradi HAZU u Zagrebu.
Istarski razvod  iz 1275. najstariji je poznati međunarodni diplomatski dokument pisan na hrvatskom, latinskom i njemačkom  jeziku. To je dokument o razgraničenju Istre između tri gospodara u kojem je opisana i svečanost  razvoda (utvrđivanje granice). Glavni dio svečanosti bio je postavljanje male djece na granicu (razvod) i potezanje istih za kosu ili uši kako bi međa bila zapamćena za buduće naraštaje. Istarski razvod je bio ključan pri vraćanju Istre Hrvatskoj. 
Vinodolski zakon  iz  1288. najstariji je poznati zakon pisan hrvatskim jezikom u kojem se izrijekom navodi da se ne priznaju mučenja u kaznenom postupku, što je jedinstven slučaj u tadašnjoj Europi. Vinodolski zakon je jedinstven i po moralnoj zaštiti žene. 
Jedan od najljepših bisera je rukom pisani Misal kneza Novaka  iz 1368. Misal ima 272 lista, a pisao ih je knez Novak iz ličke Ostrovice i to, kako navodi, za spas svoje duše. Sadrži tekstove o krštenju, posvećenju vode, vina, soli, zobi i prstena. Čuva se u Beču.
Reimski evanđelistar iz 1395. godine bogato ukrašen dragim kamenjem na kojega su pri krunidbi prisezali francuski kraljevi od 1547. do 1789. U Francuskoj je zovu i knjiga posvećenja.
Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bogato oslikani  glagoljski misal napisan na pergameni 1404. Pisar Butko ispisao je 244 lista čakavsko-ikavskim govorom. Listovi su ukrašeni s 99  sličica, likova iz Biblije prikazanih u ambijentu grada Splita.  Hrvojev misal ima i više od 380 velikih početnih slova oslikanih bojama od cvijeća, brašna jaja i čađi te zlatnim bojama od pravoga zlata. Čuva se u Carigradu.
II. vrbnički misal iz 1462. pokazuje suživljenost glagoljičkog i latinskog  pisma. Naime, većina inicijalnih slova napisana je latinicom.
Misal po zakonu rimskoga dvora, prvotisak 1483. godine najstarija je inkunabula tiskana hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom napisana 28 godina poslije Gutenberga i šest godina nakon prvotiskane knjige u Londonu. 
Regula sv. Benedikta, glagoljska rukopisna knjiga iz 13/.14. st. koju su benediktinci morali naučiti napamet. Iz te knjige iščitavamo i zapovijed: Prije zalaza sunca sa zavađenim se pomiri i nikada ne sumnjaj u Božje milosrđe.
Abeceda (azbuka) i Očenaš latinicom i glagoljicom u zapisu Jurja iz Slavonije, glagoljaša i profesor na pariškoj Sorboni oko 1400. koji je svoje francuske kolege učio glagoljsko pismo.
Prva hrvatskoglagoljska početnica iz 1527. (faksimilni pretisak) najstarija je poznata hrvatska početnica i predstavlja luksuzno izdanje i u europskim razmjerima.  Tiskana je na šest listova i jedanaest stranica. Djeca su učila glagoljička slova izgovarajući ba be bi i otud naziv za mehaničko ponavljanje riječi bubetati.
Glagoljica se zadržala u hrvatskim krajevima sve do početka 20. stoljeća, ona je spomenička baština koja prožima kulture i civilizacije, ona je znak planetarnog zajedništva i života baš kao što je u Misalu Hrvoja Vukčića Hrvatinića zapisao pisar Butko na prvom stupcu lista 139: Tu pomeni žive ke hoć i Butka pisca što na suvremenom hrvatskom jeziku glasi - Tu se spomeni živih, a tko hoće i Butka pisca, a što će reći da se glagoljski pisar nije svrstao u molitvu za mrtve nego u molitvu za žive. On živi, glagoljica živi.
Izložbu pripremila i postavila Milka Tica