50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – nekad i sad

Dana 17. ožujka 1967. na naslovnici časopisa Telegram : jugoslavenskog časopisa za kulturna i društvena pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

U drugoj polovici 1960-ih godina dominantan je stav da su hrvatski i srpski dvije varijante istog jezika, jekavska i ekavska. U praksi je to značilo uporabu ekavske varijante odnosno srpskog jezika u diplomaciji i službenim prilikama čime je hrvatski doveden u neravnopravan položaj.

Pobjedom liberala unutar Saveza komunista na Brijunskom plenumu 1966. stekao se privid da dolazi novo, demokratičnije doba, to je vrijeme formiranja amandmana na Ustav. Dana 9. ožujka u prostorijama Matice hrvatske održan je „skup eksperata za probleme hrvatskog književnog jezika“, a nakon njega „posebna komisija“ sastavila je tekst. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u formalnopravnom smislu napisana je kao amandman u sklopu priprema promjena Ustava SFRJ. Ne postoji opća suglasnost o broju sastavljača, najčešće se smatra da ih je bilo sedam. U Deklaraciji… se nalaze tvrdnje o jezičnoj neravnopravnosti i zahtjev da se ona ispravi ustavnim propisom te dosljedna primjena „hrvatskog književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu“.

Do 15. ožujka Deklaracija… je poslana u najvažnije hrvatske kulturne i znanstvene institucije s molbom da se članovi institucija o njoj očituju glasanjem. U srijedu 15. ožujka održana je i skupština Društva književnika Hrvatske (DKH). Nakon izglasavanja i potpisivanja u DKH Slavko Mihalić, urednik časopisa Telegram, otrčao je u tiskaru objaviti Deklaraciju… koju je potpisalo 18 najznačajnijih znanstvenih i kulturnih hrvatskih institucija. Bila je srijeda, Telegram je službeno izlazio petkom, ali se kolportirao već četvrtkom poslije podne.

Sav posao oko potpisivanja Deklaracije… obavljen je žurno i povjerljivo da tekst ne dospije u javnost prije nego što bude potpisan zato da Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) izravnim pritiskom na ustanove ne spriječi objavljivanje i potpisivanje. Konspiracija je bila tolika da čak ni svi članovi Upravnog odbora Matice hrvatske nisu znali što je skupina pripremila u tih tjedan dana, od 9. do 15. ožujka 1967.

CK KPH je zahtijevao da se objavljivanje povuče. Tražili su se odgovorni, postojala je bojazan da pojedinci počnu povlačiti potpise i da cijela akcija propadne. Vjesnik, Borba i Politika prvi su počeli javno osuđivati. Tribina čitalaca u Vjesniku objavljuje pisma čitatelja, pravih i izmišljenih, u kojima se napada Deklaracija… i osuđuju njezini potpisnici. U tom sukobu vlast je pobijedila, potpisnici, „deklaracijaši“ dobili su partijske kazne ili su isključeni iz Saveza komunista, neki su dobili otkaze. Iako su žrtve bile velike, rezultat koji je hrvatska inteligencija postigla bio je golem.

Deklaracija... je dokinula shvaćanje mladogramatičara da mora postojati toliko književnih jezika koliko neki jezik ima dijalekatskih osnova, pri čemu su smatrali da je dijalekatska osnova hrvatskoga standarda istočnohercegovački dijalekt. Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogo dijalektalnost i tronarječnost. Potpisnici Deklaracije… naglašavaju kontinuittet hrvatskog književnog jezika počevši od Bašćanske ploče, a budući da su se izborili za pravo na ime – hrvatski jezik – prekinuvši s Novosadskim pravopisom i Rječnikom, otvorili su novo poglavlje u hrvatskoj jezičnoj normizaciji. Zahvaljujući njihovu trudu, godine 1971. objavljen je Hrvatski pravopis Babića-Finke-Moguša, zabranjen i osuđen iz političkih razloga, pa 1972. u Londonu ponovno objavljen (tzv. Londonac), 1973. Pregled gramatike Težaka-Babića koja od 6. izdanja ima u nazivu hrvatski jezik i zato je povučena iz uporabe, a godine 1974. Silić i Rosandić promišljaju o Fonetici i fonologiji hrvatskoga književnoga jezika na suvremen znanstveni način. Kruna deklaracijskih plodova jesu Tvorba riječi Stjepana Babića i Sintaksa Radoslava Katičića 1986. Deklaracija je imala veliki odjek u hrvatskoj dijaspori diljem svijeta i u svjetskome tisku.

„Velika trojka“ iz „najdublje sobe Matičina hodnika“, začetnici Deklaracije… – Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš bili su začetnici hrvatske jezične slobode. Godine 1972. hrvatski je književni jezik ušao u amandmane na Ustav. Od tada je u Hrvatskoj na ustavnoj razini zaštićen hrvatski jezik. 

Treba li nam ponovno Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, kako neki smatraju, treba li očuvati i zaštititi danas ugled i sadržaj hrvatskoga jezika? Dok razmišljate jeste li dobro svladali hrvatski jezični standard i je li ikakva ugroza materinjega izričaja moguća, zavirite u katalog Knjižnica grada Zagreba i podsjetite se na te prijelomne dane.