ANA Elizabet: ONENESS

ONENESS
(za V. R.)

Model jezera za skulpturu zamišljen je za realizaciju u vanjskom prostoru, a ujedno je namijenjen i za neposrednu, unutarnju uporabu, kao “sobno jezero” u intimnosti doma. Skulptorsku biotopnu instalaciju u uravnoteženom odnosu čine voda, biljke i skulptura. Ovakav spoj nastavak je istraživanja značenja skulptorskog rada i skulpture u javnom i privatnom prostoru, čime težim otvoriti prostor za propitivanje mogućnosti identiteta zajednice. Na takvoj premisi temelji se i ideja “sobnog jezera" koje služi kao lijek od zaboravljenoga postojanja u suživotu, također to je podsjetnik na prijelaz iz doba odvojenosti i povratak početnom izvoru (ponovnog) povezivanja u cjelinu: ONENESS.

 

Ni mnogobrojne rasprave stručnjaka kao ni umjetničke ili građanske inicijative nisu uspjele promijeniti činjenicu i zaustaviti trend da se hrvatski javni/otvoreni prostor prenapučuje lošim, mahom figurativnim skulptorskim i spomeničkim rješenjima, da nema razumijevanja ni interesa za suvremene umjetničke prakse a kamoli sustavne politike kreiranja urbanog tkiva. Slična situacija je i kad su u pitanju trgovi, parkovi, perivoji, fontane i zdenci od kojih su mnogi u zapuštenom stanju.
ANA Elizabet nastoji osvijestiti situaciju i djelovati na oba ova polja. Tri njezine skulpture nalaze se u javnom prostoru u Austriji gdje je studirala i živjela do prije deset godina, jedna realizacija je u Zagrebu, a posljednjih nekoliko godina intenzivno promišlja "okvir skulpture", problem gubitka i, kako je jednom istaknula, potrebu obrane i nove artikulacije javnog prostora u službi zajednice. Što kroz djelovanje unutar platforme 1POSTOZAGRAD što samoinicijativno ili na poziv udruga i institucija ANA Elizabet je tako za Travno izradila model skulpture posvećen astronomu Milutinu Milankoviću, ponudila je preliminarno rješenje za trgove na Kegliću i trg u Dubravi, ideju za jezero i park samoniklih vrsta na Bundeku te pilot projekt za kreiranje javnog prostora za mlade u Zadru i Nikoziji na Cipru. Sve je ostalo na papiru jer za eventualnu provedbu trebaju javni natječaji, odnosno volja politike. Ipak, u prostoru grada, na Savskoj ulici u Zagrebu imali smo, u sklopu inicijative 1POSTOZAGRAD, prigode vidjeti njezinu svjetlosnu instalaciju Dišeš? (2001.), a unutar projekta Ars Publicae u knjižnici zagrebačke četvrti Novi Jelkovec predstavila je svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica (2014.). Naravno, i jedan i drugi rad samo su privremeno bili  postavljeni.

Imamo li dakle u vidu kulturne i politike urbaniteta, jasno je da je stanje loše pa bih, pomalo ironizirajući – jer ne vjerujem u brzu promjenu dosadašnje prakse, model jezera za skulpturu ONENESS (2014.) radije odredila (samo) kao skulptorsku instalaciju. Doživljavam ga dakle kao već ostvareni rad, a hoće li i kada doista biti realiziran kao jezero sa skulpturom ovisi o ulogu umjetnice, no prije svega o nizu okolnosti koje sam spomenula. Kako bilo, jedino što mogu reći jest da se nadam nekom sretnom slučaju, sudbina ostvarenja umjetničkih koncepata koda nas zna biti u rukama Kairosa.

Bazen s vodom, platformom za dvije sljubljene stilizirane skulpturice organskog/antropomorfnog predznaka i biljkama o kojima umjetnica brine već godinu dana stoji na četiri tanka nogara s kotačićima. Kad sam prvi put vidjela ovu skulptorsku instalaciju, da, pomislila sam na javni prostor, ali onaj zatvoreni. Zamišljam ONENESS kako se na iznenađenje pacijenta stvorio uz bolesnički krevet umjesto bijelih limenih ormarića. Nije mi bilo teško dočarati ni kako neki nestašni učenik juri hodnicima škole gurajući ga u kabinet za biologiju. Sigurno bi izazovno stršio u prostoru mnogih javnih institucija u koje su se beskrupulozno uvukli politički klijentelizam i ideologija korporativnog kapitalizma, a radnici hodaju pognutih glava: o takvom stanju koje vlada na lokalnoj i globalnoj razini, svakodnevno čitaju i korisnici knjižnice, odnosno galerije VN pa intrigira vidjeti kako će jezerce sa skulpturom stajati među tom publikom koja o traumi svijeta voli čitati u tišini, komentirajući u sebi ili s nekim za susjednim stolom. A čita se o polarizaciji hrvatskog društva, ekonomskoj nesigurnosti, političkim igrama ili, ako hoćemo, aferama u kulturi...prati se grčka kriza, napetost između Rusije i Ukrajine, dviju Koreja, začuđuje medijski izostanak Sjedinjenih Američkih Država, s novoprobuđenom pozornošću prati se teror na Bliskom istoku jer trese Europu dolaskom desetaka tisuća imigranata koji spašavaju goli život.

Sve ove teme i problemi povezani su s pitanjima nacije/suverenosti, politike, ekonomije, kulture, riječju shvaćanja zajednice kao identitetske utvrde koja se brani svim sredstvima. Zajednica bi se, međutim, kako filozofira Jean-Luc Nancy, trebala graditi na svijesti o rascijepljenosti i različitost, na singularno-pluralnom bitku, to jest na društvenoj interakciji, filozofiji "biti-s-drugim". 

Pogledamo li "dvoje" koje se gnijezdi na platformi ponad vode jezerca, smatram da ANA Elizabet kreće od takve pretpostavke. Njezine dvije skulpture nemaju identiteta, univerzalne su, gotovo identične. U tome "gotovo" je njihova različitost. Koja ih ne priječi od ljubavnog zagrljaja, jednosti – što umjetnica i sugerira naslovom ONENESS.

Dakle, gdje počinje zajednica – za-jedno – i kako mijenjati poredak stvari? Odozgo ili odozdo? Od društva prema pojedincu ili obrnuto? ANA Elizabet to pitanje ostavlja otvorenim ili još točnije ravnopravno prihvaća i potiče na obje mogućnosti. Osvrnemo li se na svjetlosnu instalaciju Dišeš?, za koju je bila rekla da je svojevrsna "investicija u promatrača", ona se osim u javnom prostoru,  manjih dimenzija i intimnija, može naći i na sobnom zidu. Na otvorenom ili zatvorenom javnom prostoru potencira misao o zagađenom zraku, političkom nasilju, moralnoj odgovornosti djelovanja, aktivizmu...Ako nam pak svijetli u domu upozorava da je vrijeme da se pozabavimo sami sa sobom, da predahnemo i razmislimo o vlastitom biću i postupcima, o odnosu prema drugom, o načinu, već smo istaknuli, kako biti s drugim. Slično je i sa Svetom dokolicom koja, ispisana na starogrčkom, traži napor razumijevanja teksta i otuda svijest o gubitku ili društvenom ne vrednovanju znanja, ali umjetničina namjera nije dociranje. Citiranjem Platona, s jedne strane, kako ističe, aludira na s grčkom krizom aktualiziranu premisu o lijenim Južnjacima i, s druge strane, svjesna promjene diskursa na polju rada, odnosno prekarijata izraslog na neoliberalnoj ideji, otvara staru temu dokolice, lijenosti, odmaranja od svijeta. Sveta dokolica je nagovor na otpor i podsjetnik na ljudsko pravo rada i odmora, iskaz koji podjednako može biti poticajan i u javnom i privatnom prostoru.
I ONENESS je, osim za javni predviđen i za privatni prostor. Moje dvije prijateljice i ja sjedile sam uz tri verzije "sobnog jezera". I promatrale. Prvo jezero bilo je bez vode, s izgrađenom platformom bez skulptura i s jednim listom paprati posađenim uz rub bazena. U drugom jezeru je voda i više biljaka, ali nema platforme ni skulptura. Obje su bez nogu. Treća, ova izložena, što ne znači i konačna verzija instalacije/modela, traži da je se pomiče, mami na dodirivanje i razmještanje skulptorskog para, zagledanje nježne flore uzbibane blagim nabiranjem vode. ANA Elizabet kaže da je to lijek koji nas može vratiti zaboravljenom suživotu. Pa smo ga ispile.