Ana Kovačić: Draga,
Poigravši se s pozdravom - obraćanjem Draga, kao ritualnim oblikom izražavanja ljubaznosti i pozitivnog stava prema drugima, apstrahirajući ga iz rada i izmjestivši u naslov izložbe, Ana Kovačić koristi ga kako bi opisala puni krug s kojim rad započinje, istovremeno mu namijenivši simboličku funkciju u odnosu na cjelokupni izložbeni postav. Drugim riječima, naslov tretira kao sinegdohu - dio koji može zahvatiti u cjelinu. Tako nas ova komunikacijsko-empatijska komponenta upisana u rad dočekuje već u naslovu, pri čemu onaj zarez, kao nešto što na ovom mjestu ne očekujemo, sugerira da je sve ono što ćemo vidjeti, upućeno, između ostaloga, i nama.
Uvod u izložbu čini objekt - privatni fotoalbum čija je vlasnica nepoznata, a koji je autorica kupila na Hreliću. Postavljen u predvorju Galerije VN, pospremljen u starinsku vitrinu, pred gledateljima se rastvara u mediju videa projiciranom na staklima vitrine. Njegovo daljnje izvođenje i predstavljanje razvit će se u različitim formama postavljenima u izložbenom prostoru. Pa ako iz ove okosnice rada - iz koje se poput rizoma šire vlastite i tuđe pripovijesti, vremenska i prostorna iskliznuća, zajednička i individualna iskustva, djetinjstvo i odrasla dob, umjetnost i život - pokušamo ući u njegovo središte, tamo će nas dočekati tek nekoliko portretnih fotografija s uvijek istom protagonisticom - nepoznatom, ali Dragom, kako joj se obraća autorica. Na njima pratimo njezino odrastanje u razdoblju između 1935. i 1943. godine, one predstavljaju ulaz u temu i početni impuls iz kojeg autorica kreće u rad. Nije li to upravo ono o čemu piše Barthes u raspravi o punctumu, kao o iznenađenju i šoku prepoznavanja, jedinstvenoj i osobnoj reakciji na fotografski detalj - punctum neke snimke je „slučaj koji me u njoj tiče(...), pojedinost koja me privlači“, ali i ranjava i boli. Kada na fotografiju te iste žene autorica naiđe na internetu, ova neobična podudarnost kao da opredmećuje Barthesovu metaforu pupčane vrpce koja povezuje fotografirano tijelo s pogledom promatrača. Kako možemo dobiti uvid u taj privatni prostor prikazan na fotografiji? Tek riječi mogu rastvoriti zavjesu. Pa dok gleda u fotografiju, autorica razvezuje čvorove vlastite egzistencije, preplićući je s paralelnim vizualnim i tekstualnim pripovijestima drugih - njoj bliskih, ali i pozivajući na sudjelovanje i nova upisivanja nepoznatih drugih. Naime, umjetnički rad ne zaključuje izložbom nego kreira njegovu trajnu ekstenziju u formi web stranice-arhiva s otvorenim pozivom prema tuđim iskustvima tijela, odrastanja, djevojaštva, majčinstva, rada. Ove umjetničke postupke i strategije temelji na suodnosu teksta i slike, pa će tako Pisma njoj, koja piše Dragoj sa spomenute fotografije kao neku vrstu introspektivnih dnevničkih zapisa, proširiti tekstovima drugih dragih žena i prijateljica s kojima ulazi u dijalog vezan za različite identitetske i egzistencijalne preokupacije, a prazne stranice pronađenog fotoalbuma popuniti vlastitim fotografijama i onima svojih prijateljica.
Pritom gotovo da zapanjuje sličnost između autorice i žene s fotografije. Poigravši se s kadrovima koje odabire, posturom tijela, sličnom dobi ili okruženjem u kojem je fotografirana, autorica kreira zajednički fotoalbum u kojem su identiteti zamagljeni. Snažna privlačnost koja leži u tim izmiješanim obiteljskim slikama govori i o jedinstvenom odnosu fotografije prema zbilji koji je definiran preko diskursa alkemije, magije, indeksiranja i fetišizma. Računajući s moći fotografske slike da očara i zavede, autorica stranice fotoalbuma ponovno rastvara pred posjetiteljima umnažajući ih i postavljajući uz galerijske prozore, kao što tekstove izlaže na zidu preko puta.
U nesigurnim i promjenjivim konstelacijama života i rada ove vizualne i tekstualne korespondencije pletu sigurnosnu mrežu dok paralelna izložbena situacija koju kreira - svojevrsna situacija rada u radu - govori, između ostaloga, i o osjećaju pripadanja i nepripadanja nekoj zajednici. Vidim ju kao narednu os oko koje razvija svoj rad. Naime, u prostoru galerije autorica rekonstruira vlastiti umjetnički atelje u koji postavlja svoje ranije radove - kiparske probe, skice, odljeve, videe - obuhvaćajući ih sintagmom Izložba u nestajanju. Ovi davno nastali objekti, zaboravljeni i ostavljeni u podrumima koje pronalazi u poluraspadnutom stanju, opisuju autobiografski luk referirajući se na autoričin kiparski identitet. O sebi kao o kiparici razmišlja i u Skici za spomenik njoj - modelu za skulpturu onog istog ženskog lika s fotografija, a koji je oštećen u potresu i nikada izveden. Ovu kiparsku skicu postavlja u središte izložbenog prostora. Istovremeno umjetnička odluka i ekonomska realnost, jednako konkretna i neumoljiva kao i onda kada piše „Draga, osjećam takav pritisak. Imam 4 sata dnevno za rad, 4 sata koja skupo plaćamo. A moj rad ne donosi prihod. Jos 20 dana do Noinog prvog rođendana...“
Iako se autorica u radu primarno obraća svojim prijateljicama i drugim ženama te iako je značajan dio komunikacije povezan s temom majčinstva i ženskog življenog iskustva, a ono se, kao takvo, velikim dijelom doživljava na vlastitoj koži, pogrešno bi bilo uhvatiti se u zamku da se uspostavljena komunikacija, uostalom i sama izložba, odvijaju u ovoj izdvojenoj tematskoj zoni. Kao analogijom poslužit ću se citatom Sarah Sahagian, koji u svojoj knjizi „Mama kuha ručak, tata čita novine“ navodi Barbara Pleić Tomić. U njemu Sahagian, kao odgovor na čuđenje vezano za njezino bavljenje studijima majčinstva, iako sama nije majka, navodi sljedeće: „Bez obzira na to jesmo li jako bliski s majkama koje su nas odgojile ili ne, većina nas ih ima.“ iz čega proizlazi da bi pravo pitanje trebalo glasiti: „Zašto se ne bismo bavil⁞e majčinstvom?“, a proširit ću ga i sa sljedećim: Zašto se žensko iskustvo ne bi trebalo ticati sviju? Drugim riječima, baveći se intimnim preokupacijama, autorica otvara teme koje jednako kao što reflektiraju osobno iskustvo, zrcale i širu sliku svijeta. Polazeći iz sebe tematizira osjećaj izoliranosti i potencijal zajedništva, odnos majčinstva i kreativnog rada, prekarnost i egzistencijalnu nesigurnost dodatno podcrtanu s roditeljstvom. Na tom tragu izložba funkcionira kao umjetnička opservacija o vlastitoj poziciji umjetnice, žene i majke u suodnosu s drugima i svijetom u kojem živi, kao i iskreno i neuljepšano situiranje unutar zona umjetničkog rada i sistema čijim sustavima istovremeno pripada, ali u njima ne nalazi utočište.
Petra Dolanjski Harni
Ana Kovačić rođena je 1986. u Zagrebu. 2010. Završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. nove medije na odsjeku za Animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Od 2014. članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Od 2021. pokretačica je i organizatorica Umjetničke rezidencije CIMA u gradu Hvaru, te je od 2024. programska voditeljica društveno-kulturnog centra Fabrika 35 u gradu Hvaru.
Od 2022. radi u svojstvu vanjske suradnice na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 2024. u zvanju naslovnog docenta.
Od 2009. Izlaže na samostalnim i grupnim izložbama. 2019. boravi na rezidenciji na B.A.D. Foundation, Rotterdam, Nizozemska, te u Kaunasu, Litvi. 2016./2017. boravi na rezidenciji na Akademie Schloss Solitude, Stuttgart, Njemačka.
2017. nominirana je za nagradu Radoslav Putar, 2016. za T-HT nagradu, a 2013. za nagradu ESSL. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu. Radovi joj se nalaze u kolekciji Erste banke. U svom umjetničkom radu radu istražuje povezanost između osobne i kolektivne memorije, te način na koji je memorija upisana u naša tijela i prostore u kojima živimo.