Anamarija Kvas: Mutare

„To je stvarnost Mutara(…) Što ne možeš prominit, podnosi onako kako je.“ - Govori Luka Dorotei negdje na četvrtini stripa. Govorile su tako i sve dalmatinske matere, babe i tetke u zadnjih nekoliko pamtivijeka. Ako ne baš tako, a ono malo drugačije, a opet isto - svaki put pri susretu s vlastitim životom, iz kojega je rijetko bilo izlaza. Ta autohtona mješavina katoličkog fatalizma, ženskog povijesnog iskustva i dišpeta/inata provlačila se kroz život i književnost, ali rijetko se sretala u stripu. Jer strip je, do ne tako davno, oslikavao neke potpuno drugačije stvari.
 
Par desetljeća ranije, nekad poslije peronospore, a prije raspada komercijalne strip produkcije, ni jedan se domaći strip-časopis, a kamoli ozbiljniji izdavač, ne bi usudio „početnici“ odobriti 120 stranica crteža o otocima, ženama, snovima i odrastanju. Bez pušaka, bajoneta ili barem Mlečana (bonus bodovi za NOB) da začine stvari primarno dječačkoj publici. Svi ti neki meditativni kvadrati, bez drame montažnog reza, pa onda likovi od kojih ni jedan nije nacionalni heroj, rabijatni mudonja ili žena bez novca za odjeću - zar se to uopće moglo nazivati stripom?
 
Negdje u ovom stoljeću, kad komercijalni strip postoji samo kao dio multimedijske franšize (ili - kako se to „po domaću“ kaže - kao IP: Intellectual property) i više se nitko ne čudi što se table izlažu u galeriji, strip Anamarije Kvas može si, bez imalo ironije, dozvoliti takve rečenice i kadrove koji ne sažimlju vrijeme, već od njega čine punopravnog člana. Može si dozvoliti ljude i krajobraze prepletene u povijesti, nostalgiji, želji, priči i snu. Ljude i krajobraze koje i sami pomalo prepoznajemo mada ih baš takve nikada nismo sreli.

Reklo bi se da je, nakon smrti komercijalnog stripa, posao bio lak i da urednički teror više nikome nije mogao oduzeti glas. Ali, novo je stoljeće donijelo i nove opasnosti. Nakon desetljeća prijevodnih stripova i tisuća stranica gorko-slatkih (auto)biografija, trebalo se othrvati manirizmu novoga tipa. Kako kaže Sonja Gašperov u „Kako napraviti hit“ (Split, 2021 - reprint u „Godišnjak hrvatskog stripa 2023“, Naklada Fibra, 2023.): „Uspješna grafička novela ima… crijevo za vodu… djeda … razgovor o crijevu za vodu“ - aludirajući na to kako je nekadašnji otklon od norme, pozdravljen kao vjetar slobode, i sam postao maniristička oaza osrednjim crtačima te za svakog muškarca s kacigom i mačem, sad postoji barem još jedan što mašta o povratku zemlji i zdvaja nad sudbinom propalih rudnika.
 
„Mutare“ Anamarije Kvas pojavio se u tom kaosu stilova i tradicija, negdje usred vremena kad je „sve vrijedno spomena već odavno napravljeno“ i odmah odlučio kako ga se ništa od svega toga ne tiče. Ne tiče ga se ni dugogodišnja tradicija minimalnog truda pa je, shodno tome, 120 tabli sasvim razuman broj, ako to priča traži. Ne tiče ga se ni tradicionalno podnošenje i još tradicionalniji fatalizam, spomenuti jer su još tu s nama, ali načelno nespojivi s potrebom da se pred vatrenom apokalipsom izađe na krmu i prkosno zaprijeti bogovima, usudu i svemu onome od čega su nas inače odgovarali. Ne tiču ga se, na koncu, ni djedovi ni crijeva za vodu, ni zamršene cerebralne metafore ni likovi veći od života.
 
Tiče ga se, doduše, život sam i to onaj život koji se odvija negdje između redova turista, hotelskih aglomerata i ljetnih razglednica. Tiče ga se otklon od kamena, krša, masline, kušina, stine i svih onih narativa što otoke vide isključivo u svjetlu porno-nostalgije, težačkog života i starih majki koje na kućnom pragu čekaju sinove-mornare jer nemaju pametnija posla. Tiče ga se strip kao prostor susreta fikcije i fakcije, mjesto na kojem sposobna ruka može iznijeti čudesa u dvije linije dijaloga i prostoru između kadrova.
 
I možda je to ono zbog čega „Mutare“ Anamarije Kvas izlazi na svjetlo dana kao zrelo ostvarenje. Ta posvemašnja nezainteresiranost za ukalupljivanjem i potpuno ignoriranje ove ili one tradicije. Prošlosti koja se, eto, „ne da prominit“ ali se, bome, ne mora ni podnosit'. Nema kruva od tradicije pa ni od podnošenja i svaki novi kvadrat, da ostanemo u svijetu stripa, prilika je da se svijet iscrta ponovno, da postane još malo bliži onome kakav može i treba biti. Zna to Anamarija Kvas, a znaju to i, nimalo slučajno, njene junakinje. Sve tri s veseljem očekujemo u nekoj novoj konfiguraciji. Hrvatskome stripu iz toga može samo krenuti nabolje.
 
Anamarija Kvas (1999., Rijeka) studentica je diplomskog studija Grafika Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. dr. art. Mirjane Vodopije. Na navedenoj je akademiji 2022. završila preddiplomski studij s pohvalom Summa Cum Laude. Studentsku razmjenu ostvarila je na Akademiji likovnih umjetnosti u Leipzigu (2021.) i Akademiji za umjetnost, arhitekturu i dizajn u Pragu (2021.-2022.).
 
U mediju stripa inspiraciju nalazi u intimi malih okruženja: izoliranih otoka, planinskih sela ili gradske periferije. U toj zbilji, zanima je intimno iskustvo pojedinca, ali i cijele zajednice te neizravna veza između osobnih snova i suvremenih društvenih konstrukata.
 
Njezini stripovi objavljeni su u Godišnjaku hrvatskog stripa 2023. nakladnika Fibra, fanzinu OHOHO, webzinu Komikaze, njemačkom Snail Eye i švedskom strip časopisu CBA. Sudjelovala je na raznim projektima od kojih se ističu rezidencije Women Power in Comics (Mađarska, 2023. i Crna Gora, 2024.). Čini jednu petinu kolektiva The Random Factor Comics Collective koji djeluje na relaciji Hrvatska-Mađarska-Rumunjska.
 
Trostruka je dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za dva timska znanstveno-umjetnička rada te za individualni znanstveni i umjetnički rad (Squishy Feelings s Manuelom Košević, 2023.). Broji tridesetak grupnih i dvije samostalne izložbe Dress me, Baby (Galerija Putolovac, 2023.) i Squishy Feelings (Galerija SC, 2023.) u suradnji s Manuelom Košević.