Angažirana umjetnost – najopasnija umjetnost?

Književni petak - arhiva
Književni petak - iz povijesti

Facebook Književnog petka

Umjetnici su najopasniji kada su glasni. Kada reagiraju. Kada zovu na pomak, na bunt. U slučaju angažirane umjetnosti, šutnja nije zlato.
 
U razgovoru s dvoje umjetnika i aktivista te glazbenim kritičarem i kroničarem scene, pokušat ćemo odgonetnuti što je to što umjetnike tjera na reakciju, bunt i pokret. Može li umjetnost pokrenuti revoluciju ili barem dati soundtrack za istu? Trebaju li umjetnici biti u prvim redovima prosvjeda, trebaju li pisati pjesme i stvarati djela koja osvješćuju ili je umjetnost tek ''sjena sjene'', kako je govorio Platon? Umire li umjetnost bez angažiranosti? Koliko je daleko umjetnik spreman otići da bi izazvao reakciju javnosti svojom angažiranošću? 
 
Odgovore na ta i druga pitanja tražit ćemo na Književnom petku 26. travnja pod Kupolom Gradske knjižnice. (M. P.)
 
Gosti: Dubravko Jagatić, Borut Šeparović
Urednica i voditeljica: Mirela Priselac Remi


Angažirana umjetnost – najopasnija umjetnost?

Iako se po zadnjem desetljeću to možda ne bi moglo reći, tema angažirane umjetnosti stalni je suputnik estetičkih rasprava o modernoj ali i suvremenoj umjetnosti. Jednostavno pitanje: treba li umjetnost biti manje ili više društveno angažirana, ogoljuje samu ontološku bit umjetničkog djela propitujući njegove temelje. Gotovo da nema estetičke paradigme u zadnjih nekoliko stoljeća koja ne nudi svoje odgovore na to temeljno pitanje.

U novije doba, pojavom značajnih i turbulentnih društvenih zbivanja na Zapadu, ta je tema gotovo jedino relevantno estetičko pitanje. U 19. stoljeću to se najbolje iskristaliziralo polarizacijom stavova o ulozi romana u književnosti realizma i ulozi poezije u pokretu larpurlartizma – dva estetička stava koji isključuju jedan drugoga. Početkom 20. stoljeća, posebice u okrilju lijevih društvenih pokreta nakon boljševičke revolucije u Rusiji, strogo-kontrolirana književnost socijalističkog realizma, nastala u društveno-političkim laboratorijima revolucionarnih „inženjera ljudskih duša“, najpoznatiji je estetički „eksces“ prošloga stoljeća.

Ipak, u tom razdoblju i razvijeni „demokratski“ Zapad imao je svoje trenutke. Kad bi se zaoštrila neka društvena kriza, odnos prema društvenom kontekstu postajao bi dominantniji u gotovo svim estetičkim manifestacijama. No demokratizacijom umjetnosti proširivao se i spektar estetičkog polja, do sada rezeviran samo za područja „visoke“, tzv. lijepe umjetnosti. Od sredine 20. stoljeća u polje „ozbiljne“ umjetnosti ulaze pop-rock glazba, film, tv-programi, u SAD-u mjuzikli i cijeli spektar šoubiznisa, koji također podliježe zakonitostima estetičih reprezentacija. U tom kontekstu, za oslobađanje mladih generacija stega kulture posebnu je, zapravo legendarnu ulogu imala „prosvjedna“ folk glazba u Americi, tzv. „kultura šezdesetih“. To se odnosi i na punk-rock 70-ih, kasnije i grunge 90-ih, kao i društvene sljedbe koji su im pripadale. U tim su se glazbeno-scenskim i literarnim djelima alternativne društvene vrijednosti same po sebi podrazumijevale.

Urednica i voditeljica tribine Mirela Priselac Remi za svoj je prvi nastup u toj ulozi odlučila ispitati kako danas stoje stvari s društvenim angažmanom u tom širokom spektru estetičkih manifestacija. Gosti tribine bili su Dubravko Jagatić, jedan od najboljih poznavatelja glazbene scene u cjelini i Borut Šeparović, kazališni redatelj i autor brojnih suvremenih projekata performativnih umjetnosti u nas.

Prvotno polazište prema kojem se društvena angažiranost na polju umjetnosti promatra kao civilizacijski pozitivna te većinom orijentirana prema lijevim ideološkim vrijednostima u raspravi se pokazalo suprotnim – ne samo da društvena angažiranost u umjetnosti nije nužno civilizacijski pozitivna, pogotovo u kontekstu totalitarnih društvenih poredaka, već nije ni nužno lijevo orijentirana.

Voditeljica Mirela Priselac Remi u opuštenom je i duhovitom tonu otvorila tribinu konstatacijom da je angažiranost u najšire shvaćenoj umjetnosti, kao estetska pojava, u velikoj defenzivi, tj. da je ima vrlo malo ili uopće nema te da u tome vidi sindrom općekulturnog defetizma, osobito među mladima. Jagatić i Šeparović složili su se s time, dodajući kako je to posljedica društvenog konteksta, i da je tako ne samo kod nas, već je to općedruštveni trend i na Zapadu. Mladi ljudi, obuzeti virtualnim svjetovima koje nude digitalne tehnologije, malo su ili nimalo zainteresirani za općedruštvene probleme, dok su starije generacije zauzete preživljavanjem u svijetu liberalnog kapitalizma, te za društvenu angažiranost nemaju ni vremena ni energije. Stoga, angažiranost nije u modi, nije „in“ među mladima, a još manje kod starijih generacija.

Dubravko Jagatić ukazao je i na društvene mehanizme koji smišljeno ili spontano, pod devizom „tržišne prođe“ raznih glazbenih stilova, ne dopuštaju pristup elektroničkim medijima većem broju zanimljivih, pa i angažiranih izvođača. U toj „medijskoj blokadi“, širi slojevi potencijalno zainteresiranih konzumenata ni ne znaju za postojanje takvih „angažiranih“ uradaka. U odnosu na čak relativno nedavnu prošlost, deset do petnaest godina unatrag, neusporedivo je manje televizijskih i radijskih emisija posvećenih takvoj glazbenoj sceni.

Toj se diskusiji, na planu kazališta i šire shvaćenih izvedbenih umjetnosti, pridružio Borut Šeparović, konstatirajući nezainteresiranost mlađih ljudi za neke „otkačenije“ i društveno angažirane sadržaje na području kojim se i sam bavi. Uspoređujući situaciju nekad i sad, trendovi su poražavajuće i zabrinjavajuće u korist institucionalne i opće društvene nezainteresiranosti za vitalne probleme društva i umjetnosti. To se posebno odnosi na institucije s kojima je surađivao, koje su reagirale odbojno na svaki oblik društveno intrigantne estetske akcije u njegovim radovima, a koje bi eventualno mogle biti društveno „opasne“. Iako se radilo o razmjerno benignim režijskim rješenjima, takvi su se sadržaji diskretno uklanjali iz javnosti i s repertoara.

Svi sudionici diskusije složili su se da i dalje postoje neke manifestacije angažiranosti, posebno u pop-rock glazbi. To bi u novije vrijeme bili rap glazbenici, domaći i strani, ili oni na tragu te vrste glazbe, dovoljno slušani i komercijalni da probiju barijeru elektroničkih medija i uđu u polje medijski pristupačnih sadržaja te time postanu dio angažirane društvene svijesti. Iako je ta činjenica daleko od zadovoljavajuće, i to je bolje nego ništa i predstavlja zalog za budućnost, opći je zaključak tribine.