Bojan Koštić: Das Unbehagen II

Irena Bekić
„Ovaj rad se čita mucajući“
 
Das Unbehagen naziv je izložbe Bojana Koštića koju u dužem vremenskom razmaku postavlja u tri galerijske situacije. Iako je svaki put izložba drugačija, os koja ih povezuje i oko koje se svaka od njih strukturira uvijek je ista. Riječ je o nelagodi koja se, temeljno proizašla iz autorova mucanja, pokazuje kao neugoda tijela uslijed nemogućnosti govora, i šire, kao društvena nelagoda,  kao čvor zauzlan  u suodnosu s drugima.
Na izložbi u Galeriji Prozori koju označava rimskom brojkom II, umjetnik koristi strukturu i funkciju galerijskog/knjižničkog prostora – maleni ulazni hol, odjele za djecu i odrasle – kao moguću matricu i filozofsku potku na kojoj će izgraditi naraciju. Izložba uključuje performans na otvorenju, autorovo čitanje ulomka iz knjige Nelagode u kulturi Sigmunda Freuda koje snima i potom ga postavlja kao zvučni zapis u ulazni hol knjižnice. Audio snimku čitanja, stavlja i na galerijski  YouTube kanal koji pak povezuje s QR kodom koji će kao naljepnice ostavljati na različita mjesta kulture, proširujući tako fizički prostor performansa.

No pravi je prostor izvedbe Dječji odjel gdje odrasli umjetnik sjeda na dječji stolac te za malim stolićem mucajući čita odlomak iz Freudovog teksta. U drugom dijelu knjižnice, na Odjelu za odrasle postavlja druga dva rada koja koreliraju s prvim kao svojevrsna metaporuka, objašnjenje i, doslovno ogoljenje prethodnog čitanja. Radi se, naime, o grafičkom listu na kojemu piše „Ovaj rad se čita mucajući“ te o rendgenskoj snimci autorove vratne kralješnice, odnosno njegova grla, kao mjesta traume glasa. Nju je, pak, manipulacijom pretvorio u 3D sliku te je postavlja u LED okvir obješen u prostoru između čitaonice novina i studijske čitaonice. Na čitaoničke stolove postavio je izvjesnu količinu 3D naočala s pomoću kojih posjetitelji mogu ući u, tako stvoren, prostor u prostoru, zaviriti u samo srce traume. Kao da se radi o kakvom radikalnom voajerizmu, oni joj se mogu posve približiti i, istovremeno, zaštićeni i osposobljeni jeftinim kartonskim naočalama, mogu gledati mucajuće tijelo iznutra.
  
Vratimo se sada na početak rada, na Dječji odjel, gdje Bojan Koštić čita Nelagodu u kulturi Sigmunda Freuda. To su ujedno prve riječi koje on taj dan izgovara. Šutnjom do samoga trenutka izvedbe ne samo da si dodatno otežava čitanje, već definira nultu točku simboličkoga puta koji radom zacrtava. Podsjetimo se, Freud u Nelagodi u kulturi koju objavljuje 1930. godine pod nazivom Nesreća u kulturi detektira tri izvora ljudske nesreće: predodređenost tijela na nestajanje, čemu je inherentan strah od smrti; priroda, čijoj se silini suprotstavljamo kulturom te odnos s drugima. Jasno je da i knjižnica i galerija kao mjesta sabiranja i proizvodnje kulture, umjetnosti i društvenosti interferiraju s ovom postavkom. No sagledat ću ovaj rad s aspekta govora, odnosno glasa kao lakanovskog objekta, o čemu govori Mladen Dolar [1] napominjući da je glas „položen u samu koljevku psihoanalize, kao što je, na kraju krajeva, u njegovoj prirodi da dopire iz koljevke.“ Ovo me neodoljivo asocira na Bojanovu šutnju kojom započinje svoj simbolični civilizacijski hod. Nije to samo šutnja, to je odsustvo glasa, ne-još-glas, ne-još-govor. U trenutku kad počinje rad, taj će se govor pokazati kao govor s mehaničkom greškom, distorzija koja potkopava jezik.

Glas je u jeziku, kaže Dolar „onaj element koji izmiče označitelju i koji logika označitelja ne može fiksirati, koji je ostatak, otpadak postupka označavanja.“ [2] Njegova je priroda, kao i priroda zvuka, relacijska. Budući da nastaje u odnosu dvaju ili više tijela, jer ga netko proizvodi, a netko čuje, o nešto se odbija, ispunjava nešto ili se negdje čuje, zvuk je relacijski događaj, sklop. Sadržavajući svoj izvor, iako mu više ne pripada, kao što sadrži i ostala tijela sklopa, on uspostavlja nove zajednice tijela unutar kojih se uspostavljaju tenzije različitih odnosa. [3] Vratimo li se na Freuda, mogli bismo u tome prepoznati onu treću ljudsku nesreću, suodnošenje s drugima.  

Zvuk, uzdah, neartikulirani krik, netipičan govor umnažaju napetosti susreta budući da se obnavljaju u izloženosti govornika, kao i nelagodi svjedoka.  Nije lako ni ispuštati, ni slušati  razlomljeni govor mucajućeg glasa jer on implicira tijelo koje trpi. Prevelika blizina traumi, može je učiniti zazornom. Možemo zaželjeti okrenuti leđa, začepiti uši. Zato Bojan Koštić poseže za još jednom simboličkom gestom. Nakon izvedbe, audio zapis svog čitanja postavlja u skučeni ulazni hol u knjižnicu, odvojen vratima i od vanjskog i od unutarnjeg prostora, ili da ostanemo u Freudovim terminima, od prirode i kulture. Ta izba, u kojoj se čuje njegov glas, a svatko mora uložiti napor da dvaput otvori i zatvori vrata na maloj udaljenosti, za Bojana je metafora grla, dok je pritisak na kvaku i otvaranje vrata poput grča kroz koji propušta glas. Na koncu, u tom ćemo kratkom vremenu, od jednog do drugog pokreta vlastita tijela biti izloženi  drugom tijelu i možda ćemo u toj uzajamnosti, čak i ako ne budemo mogli u potpunosti razaznati riječi, biti kadri osjetiti drugog.