Boris Cvjetanović: Dvije fotografije

U stvarnom životu naši junaci bijahu pjesnici… Zatekao ih jednom Boris Cvjetanović, kako u svom uredu, jedan drugom okrenuti leđima, svaki svoje sviraju u strojeve. I šaptom uzviknuo: „E jeste piskarala!“
(Greiner i Kropilak. Interkonfidental. Zagreb : Faust Vrančić, 1999. str. 47)
 
Dvije fotografije naziv je izložbe Borisa Cvjetanovića postavljene u City light boxu smještenom u pješačkoj zoni između Galerije i parkirališta. Budući da je stvarni galerijski prostor, dugački prozorski niz u prizemlju knjižnice privremeno onesposobljen, galerija je izmještena u, nekoliko koraka udaljen, oglasni izlog.  Izmještanje rezultira novom situacijom u kojoj novouspostavljeni izložbeni punkt nije tek galerijski suplement, već se pokazuje kao zarez u prostoru, novo sjecište, povezujuća i razdvajajuća točka postojećih prostornih smjerova, sadržaja i dionica, ali i njihov simulakrum, mjesto udvajanja značenja, preraspodjele pozicija.  
Dvije fotografije prikazuju dvije začudne situacije, fragmente vjetrobranskih stakala parkiranih automobila u čijim se odrazima nazire krošnja stabla, a u brisačima su zataknute neobične kolekcije – s jedne strane snopovi parkirališnih kazni, a s druge crnobijelih fotografija. Stvarne i fotografirane situacije se preslikavaju, interferiraju, u konačnici mogu zbuniti prolaznike. Na primjer, sjene grana na staklu automobila mogle bi biti odrazi stvarnih grana nad izlogom. Automobili u drugom planu fotografije, nadovezuju se na one na parkiralištu. Oni se mogu po boji ili obliku u potpunosti s njima i podudariti stvarajući nove zabune. Tako, izložbeni box, usprkos svojoj formalnoj sažetosti postaje mjesto proširenja:  ekstenzija parkirališta pa i vlastitog udvajanja. Sažimanje i udvajanje ponavlja se kao autorski princip gotovo na svim razinama rada. Jedan od njih je ponavljanje situacije na fotografijama. Zatečenu situaciju, nagomilane parkirališne kazne za brisačima automobila, koje je u nekom trenutku fotografirao, Cvjetanović rekonstruira, odlažući na isti način vlastite fotografije. To su fotografije koje su pretrpjele štetu uslijed poplave spremišta u kojemu su se nalazile. Između toga da ih sačuva ili odbaci, autor ih odlaže na vjetrobransko staklo, osiguravajući im, za još neko vrijeme, prostor vrijednosti. Radi se o svojevrsnoj igri, o pregovaranju sa samim sobom, procjenjivanju važnosti i nevažnosti stvari, pa možda i osobnog uloga i vlastitog rada. To odgađanje odluke o bacanju, prepuštanje slučaju da sačuva ono što nam istovremeno treba i ne treba inherentno je sakupljačkoj strasti. Svaka kolekcija, slučajna ili namjerna, istovremeno je i kolekcija onoga što je iz nje izbačeno. Strategije otpisivanja jednako su važne kao i strategije prikupljanja. U tom smislu, Cvjetanovićeve ad hoc zbirke u relaciji su s institucionaliziranom zbirkom reprezentiranom kroz knjižnicu preko puta. Ta blizina otvara prostor za promišljanje o praksama prikupljanja i arhiviranja te čuvanja građe s obzirom na njezine nematerijalne aspekte. Emocije i naracije, naime, gradbeni su dio sakupljene građe, no institucionalne ih prakse sustavno zanemaruju.
Cvjetanovićeve fotografije uvijek govore o važnosti nevažnoga. S izrazitim osjećajem da izdvoji „prizor bez značaja“, on uspostavlja drukčiji poredak vrijednosti. Pa i faktografski je naziv izložbe – sveden na tehnički podatak – proizašao iz njegova nastojanja da ne sugerira referencije i tako labavo zadanim okvirom omogući razvijanje višestrukih jednakovrijednih naracija.
Irena Bekić
 
Boris Cvjetanović rođen je 1953. godine u Zagrebu. Diplomirao je  1976. na Pedagoškoj Akademiji u Zagrebu – odsjek likovne umjetnosti. Od 1976. do 1984. radio je kao restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Od 1981. godine počeo se profesionalno baviti fotografijom. Iste godine počinje raditi za studentski časopis SL, a 1987. postao je urednik fotografije.
Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta (Hrvatska, Europa, SAD, Japan, Australija…). Dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada (1st Tokyo International Photo-Biennale ’95 u Japanu, Grand Prix na izložbi Hrvatska fotografija ’97, nagrada Homo Volans ’97) Godine 1996. godine izdaje knjigu fotografija Prizori bez značaja.
Iste godine njegove fotografije objavljene su knjizi Echoes – Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996). Dio su nekoliko značajnih svjetskih zbirki: Tokyo Metropolitan Museum of Photography; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Galerija Dante Marino Cettina, Umag; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Galerija umjetnina Split; Narodni muzej Zadar – Galerija umjetnina; Hrvatski povijesni muzej, Zagreb te nekoliko privatnih zbirki.
Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
 
 


  Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb.