Branko Podolar rođen je u Vinkovcima 1952. godine. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Tuzli. Od 1979. godine živi i radi u Sesvetama. Slikanjem se počeo baviti nakon odlaska u mirovinu. Svoje neformalno likovno obrazovanje započeo je pohađanjem Škole crtanja i slikanja pri Narodnom sveučilištu Sesvete gdje je slikao dugi niz godina pod mentorstvom prof. Roberte Topolovec Pulko. Branko je dugogodišnji član Likovne udruge Dugo Selo. U dosadašnjem radu sudjelovao je na jedanaest kolonija te je izlagao na četrdeset skupnih i pet samostalnih izložbi. Zaljubljenik je u prirodu i član Hrvatskog planinarskog društva „Lipa“.


BRANKO PODOLAR: ČITAČ ZNAKOVA KRAJ PUTA 
Branko Podolar je jedan posve neobičan lik. Sreli smo se i povezali u ratnom zlovremenu. Činjenica da nijedan od nas nije izgledao poput dobro utreniranog komandosa odmah nas je zbližila. Rat nas je spojio, sad je to već očito, samo da bismo mogli uspostaviti brojne fine konekcije, koje će nam omogućiti bezbolan i bešuman transfer iskrenosti, iskustva, prijateljstva, emocija,  proživljene i očekivane radosti.
Kad je rat završio Branko je prodisao. Kao kakav zakašnjelo razigrani Pan stigao je otpuhatii mnoge maslačke i uživati u njihovme lelujavom letu, udisati mnoge cvijetne livade, uspostaviti duhovnu bliskost sa svakim dabrom graditeljem,  sa svakim vukom što u osami zavija i vida rane. Prepun je tronuća i zahvalnosti Stvoritelju svijetova,  jer se stigao naužijati mnogih velebitskih zalazaka sunca ali i dočekati mnogo rosnih i drhturećih,  jednako čarobnih izlaske sunca. S osmjehom na licu zamišljam kako iz svoje torbe, prebačene preko ramena, vadi Panove frule i radosno pozdravlja Sunce.
I taman kad je pomislio da je u svom srcu i u svojoj zjenici oka pohranio svu ljepotu ovog svijeta, počeo je otkrivati do tad naslućene ali sad u duši jasno orisane nove svjetove. Poput kakvog latinoameričkog Indiosa zabrinutog za svoje stanište, gonjen ljepotom i milinom, ali bez tobolca i otrovne strijele, počeo je  samo disati s ovom prašumom života. A strpljiv je i pouzdan  čitač tragova. Hvata i razumije sve znakove pokraj puta. Zna da pero koje leluja zrakom i nije tako bespomoćno kao što se čini, niti je baš slučajno tu. Stari čitač tragova i znakova kraj puta znade da je to anđeoska poruka upravo njemu. Sad već i sam usput ostavlja nesumnjive znakove svog boravka i prolaska, zna da je samo pitanje trenutka kada će naići netko tko će razumjeti poruku  
Srećemo se nakon duljeg vremena na nekoj brigadnoj godišnjici. Vijesti koje su dolazile do mene nisu bile ohrabrujuće. Srećom, vidim da se stari vuk izdigao iznad bolesti. Žustar je. Odmah prelazi na stvar. Laska mi njegova otvorenost bez krzmanja. Sam postavlja pitanja i daje jasne odgovore. Zna tko je. Zna kamo ide. Zna odredište. Zna da mu je samo ići za svjetlom. Svjetlo je njegova opsesija. Šalje mi svoje nove pjesme. Šalje i nove slike. Prigovaram mu da je na slikama previše tame, da mu svjetlost prodire kroz ključanicu, kroz prozorčić nekom, očito, zatočeniku,  a u pjesmama da slavi svoj odlazak. Čemu taj pesimizam? Bez imalo uzbudjenja, smiren i tih kao i uvijek, odgovara gordo - da je mrak tu samo zato da bi naglasio moć,  makar i tračka svjetlosti, ma koliko tanan i slabašan trak bio. Svjetlo prodire kroz ključanicu? Pa otvori vrata širom, brate mili! Što te priječi?! Neka bude svjetlo! I ne slavim u pjesmama svojim odlazak. Nego polazak! Pa svi smo mi od rođenja na tom putu. Samo nam je vrijeme polaska upisano u dlanu Gospodnjem. Ne želim stati na krivu liniju, ne želim zakasniti na put za kojeg se spremam cijeli život. Ne žurim, ne bojim se, jer znam u čiji zagrljaj ću tamo pasti. Zaključujem – Branko je tu i neće skoro nigdje. Ovo je samo prva izložba u nizu.

Ante Damjanović

 
Branko se slikarstvom počeo baviti odlaskom u mirovinu. Odmah je shvatio da je u početku slikati lako kad ne znaš kako, kao što je to lijepo rekao Edgar Degas. No kako je njegov skriven i potisnuti talent odjednom u njemu probudio istinskog zaljubljenika u kistove i boje, odmah je naučio da se može u slikarstvu marljivim radom uz Bogom dan talent puno toga postići i da je to zanat koji se može s voljom savladati. U početku je učio taj zanat u Školi crtanja i slikanja Narodnog Sveučilišta Sesvete kod akad. slikarice Roberte Topolovec - Pulko. Slikanje je za njega postalo sjajan kanal za oslobađanje osjećaja, izražavanje na način kako želi, pričanje o emocijama, prava psihoterapija. Na papiru i platnu učio je svoja razmišljanja i doživljaje izražavati bez riječi. Tada je postao i član Likovne udruge Dugo Selo, koju je vodio slikar Ivo Ostojić. Danas je redoviti polaznik Škole za slikanje Ostvarenje, koju vodi mag. slik. Sanela Đurinec Rajić. Branko slika svakodnevno jer je shvatio da slikanje potiče i razvija njegovo kreativno razmišljanje i pomaže mu u uživanju u vizualnom svijetu. Motive odabire iz svega što ga okružuje: pejzaža, mrtve prirode, cvijeća, mora mirnog i uzburkanog, šumske vedute planinarskih staza prekrivenih lišćem u jesen i snijegom zimi. Sve što oko vidi može se naći na njegovim slikama. Spretno vlada bojom, okušavši se u raznim tehnikama, od ugljena, pastela, akvarela do ulja i akrila. Pravi je zaljubljenik u slikarstvo, uživa u slikanju koje ga ispunjava i uljepšava mu dane u mirovini. Dugo je bio a još je i sada aktivan planinar društva Lipa te je na šumskim stazama i livadama vještim slikarskim okom pronalazio motive za slike. Odabir naslova sadašnje izložbe,  logičan je slijed u nizu skupnih i samostalnih Brankovih izložbi. Sada njegove slike nose dubinu stvaranja i nade, odraz su životnih iskustava kao i pogled u budućnost. To je suptilna i nježna priča o životu, dokaz Brankovog sazrijevanja kao umjetnika koji više ne slika samo ono što vidi već nam slikom izražava svoj pogled na život i ono što za njega znači slikati. Iz svake slike zrači zraka svjetlosti, stvarajući tako poseban ugađaj, tjerajući nas da razmišljamo o prizoru i propitujemo se o dubini značenja zagonetke pred koju smo stavljeni. Ova izložba dokaz je kako se marljivim radom može postići vještina i kvaliteta. Slike mu odišu toplinom i unutarnjom mirnoćom, nose u sebi glazbu stvaranja i ljepotu svijeta i života. Na kraju, Branko nije samo slikar već i uspješan i plodan pjesnik koji i riječima znade izraziti ono što zna naslikati. No slikarstvo je za njega, kako je rekao Picasso: „samo jedan drugačiji i ljepši način vođenja dnevnika“.

Biserka Gašparac, prof.