Još otkako je Flaubert izjavio slavnu rečenicu "Madame Bovary, c'est moi'" traju rasprave je li ona junakinja koju se najviše pogrešno interpretira ili nam je pak slavni Francuz vješto "podvalio". Kako god, ali volimo snažne književne likove, koje pamtimo, čije dogodovštine prepričavamo; književni su nam junaci važni: ne samo u smislu poistovjećivanja, nego kao modeli ponašanja. No, kako nastaju likovi priča i romana? Što ili tko im je nadahnuće? Zašto je već godinama moda da pisci pišu o sebi a manje o izmišljenim junacima? Imamo li pravo uzeti kao lik nekog iz svoje blizine? Kako se taj "lik" poslije nosi s dva svoja života? A kako žive likovi u poeziji? Kako nastaje i što govori onaj kritičarima omiljeni "lirski subjekt"?

Ivana  Bodrožić (1982) nedavno je objavila zbirku poezije In a sentimental mood, vrativši se tako na ishodište svoga pisanja. Delimir Rešicki kaže: "Bolnu, dirljivu, a tako posebnu knjigu stihova (opet)." Ivanu smo i upoznali kao pjesnikinju kada je za zbirku poezije Prvi korak u tamu (2005) godine nagrađena i Goranom i Kvirinom. I romaneskni prvijenac Hotel Zagorje dobio je niz nagrada, preveden je na mnogo jezika, a nadamo se da ćemo uskoro gledati i igrani film u režiji Jasmile Žbanić. Zbirka Prijelaz za divlje životinje (2012) još jednom je potvrdila autoričinu opredijeljenost da poeziju piše beskompromisno, da čereči i sebe i trenutak u kojem živi, da su emocije te koje valja razotkrivati i to iskreno, bez skrivenog značenja. Između tih dviju zbirki pjesama, Ivana se afirmirala i kao komentatorica društva koja ne preže nazvati stvari pravim imenom.
 
Drago Glamuzina (1967) također se u književnosti javio zbirkom poezije, Mesari (2001), nagrađivanom i prevođenom, ali ujedno postaje i svojevrsnim međašem za tzv. stvarnosnu poeziju. Uslijedio je roman Tri (2008) za koji je dobio nagradu tportala za najbolji roman godine. I onda ponovno samo poezija: Je li to sve (2009), Sami u toj šumi (2011) i potom Everest (2016), sjajna knjiga koja je mnoge ostavila i bez daha i riječi koliko je moćna. A sam Drago na pitanje o autobiografskom u književnosti odgovara: "Poezija nam, kao i sva književnost, pokušava nešto reći o životu, rasvijetliti ga. Dobra nas književnost može odvesti i na mjesta na koja filozofija ili znanost ne mogu. Ali kad već pišete o životu, morate ponešto znati o tome o čemu pišete, važno je da je emocija ili muka koju knjiga želi posredovati piscu poznata. Da bih uspio u tome, iskoristit ću svaki materijal koji mi je pri ruci, pa i vlastiti život. Ali knjiga je složena konstrukcija, cijeli jedan svijet koji ima svoje zakonitosti i zahtjeve. Tako da, da, i ja sam se razveo kao i glavni lik Everesta, ali to nije autobiografska knjiga."