Camus vs. Sartre: ljevica i nasilje

God. LXIII. br. 1400

 

Ljevica i nasilje

Iako se od glasovite knjige Francisa Fukujame Kraj povijesti i posljednji čovjek, s početka 1990-ih, javlja uvjerenje da je ljevica povijesno poražen politički i društveno-ekonomski koncept, kretanja u suvremenom zapadnom društvu ukazuju na suprotno. Problemi postkapitalizma, koji tetura od jedne do druge globalne ekonomske krize, stavljaju suvremeno stanovništvo Zapada u nezavidnu poziciju stalnog biopolitičkog „izvanrednog stanja“ (Giorgio Agamben) i još urgentnije ekološke ugroženosti.

Sve to doprinosi obnovi interesa za lijevu misao, ne bi li se u njeznim kritičkim primjedbama kapitalizmu pronašlo zrnce razuma za objašnjenje kaotičnosti suvremenog svijeta. Ipak, čini se da ljevica ne može pobjeći od svog povijesnoga tereta i „lošeg glasa“ u suvremenim demokracijama, između ostaloga i zbog programatski i ideološki deklariranog revolucionarnog i postrevolucionarnog nasilja u sprovođenju svoje povijesne misije oslobođenja čovječanstva od okova kapitalističkog, kao i svakog drugog izrabljivanja. Pored toga, preživljeni državni i društveni sustavi poput Sovjetskog saveza i bivše Jugoslavije samim svojim raspadom nisu doprinijeli pronošenju dobroga glasa o ljevici i njezinim mogućim povijesnim performansama.

Kako, dakle, stoje stvari s tim i takvim „ideologijski“ (ili teorijski) projektiranim nasiljem u okrilju lijeve filozofije? Urednica-voditeljica Marija Selak pokušala je profilirati odgovor na to pitanje preko „sukoba na ljevici“ između dva etablirana intelektualna giganta: Alberta Camusa i Jean Paul Sartrea. Sukob je nastao upravo na temi nasilja u politici na koje se u to vrijeme u okrilju francuske ljevice gledalo prilično blagonaklono. Camus je u toj konfrontaciji bio kritičan prema fenomenu političkog nasilja kao „revolucionarne metode“, dok se Sartre našao na suprotnoj strani. Puklo je staro prijateljstvo ali ta se pukotina proširila i na cijelu lijevu ideologiju. Odbacivanje nasilja postalo je, tako, „sveti gral“ svih socijaldemokratskih stranaka i njihov način demokratske legitimacije u parlamentarnim demokracijama Zapada. U zadnjih nekoliko godina, međutim, čini se da je parlamentarna demokracija zapala u ozbiljnu krizu te sve više demokratskih inicijativa svoju realizaciju traži na ulici. Samim time, uslijed spontanosti u organiziranju dolazi neminovno i do nasilja, koje kao da sve više neformalno zadobiva legitimitet.

Na pitanje koliko je takav rasplet događaja uvjetovan teorijom, ili barem lijevom ideologijom i zastupanjem nasilja u njezinom okviru, na posljednjoj su ovogodišnjoj tribini Književnoga petka pokušali odgovoriti gosti Mato Kapović, Hrvoje Jurić i Goran Sunajko, mladi autori i profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diskusija nije prošla bez disonantnih tonova. Dok su izlaganja Hrvoja Jurića i Gorana Sunajka uglavnom bila suglasna oko kritike koncepta političkog nasilja u teoriji i filozofiji, Mate Kapović imao je drugačije mišljenje. U svome je izlaganju naglasio da je u lijevoj misli političko nasilje shvaćano reaktivno, i to kao odgovor na strukturno, permanetno nasilje koje sprovodi društvena dominanta moći u suvremenim društvima Zapada. I kad dođe do eskalacije nekog društvenog konflikta, kao ovih dana u Francuskoj, tada se za nerede i nekontrolirano nasilje optužuje ljevica, iako je to samo posljedica na prvi pogled „neprimjetne represije“ prema stanovništvu. A o tomu da sam represivni aparat proizvodi nasilje da bi za njega optužio organizatore, u biti mirnih prosvjeda, danas više gotovo da nema potrebe govoriti. Osim toga, istakao je Kapović, političko nasilje nije izmislila ljevica, nego je ono, u osnovama svake temeljite društvene promjene. Dovoljno se samo prisjetiti Francuske revolucije i postaviti pitanje koliko je ona bila građanska, uzmemo li u obzir „prekovremeni rad“ giljotine? A danas je atribut „građanski“ lišen ne samo tereta naslijeđa revolucionarnog nasilja nego je u međuvremenu postao ultimativni epitet.

Treba istaknuti izvanredan odaziv publike, za koju je Kupola Gradske knjižnice bila premala. Po reakcijama iz publike, međutim, bilo je jasno da su „oni stariji“ negativno orijentirani prema ljevici uopće, okrivljujući ju za sveukupne devijacije svih lijevih režima 20. stoljeća. Mlađa je publika, neopterećena neposrednim iskustvom života u socijalizmu, imala opušteniji odnos prema temi te je u većoj mjeri bila orijentirana na probleme današnjice, uzimajući u obzir i rješenja ljevice, kao jedno od mnogih.

Publika je na ovoj tribini imala priliku čuti nešto o urgentnim i životnim temama naše suvremenosti te doživjeti jednu „poštenu“, korektnu konfrontaciju mišljenja, što se na tribinama ne vidi i ne čuje svaki dan. Ne ulazeći u pitanje tko je u pravu, ovakve diskusije potiču na razmišljanje i uvažavanje argumenata „s druge strane“ te imaju plodonosan učinak za sve jer omogućuju slobodno artikuliranje argumentata „za i protiv“, što je i najveća dobrobit ovakvih kulturnih tribina.