Cotardov sindrom

Knjiga Ozrena Žuneca "Cotardov sindrom : Didaktično-moralistički kanconijer" sastoji se od izabranih tekstova iz drugog izdanja Medicinske enciklopedije (1967-1970) koji su prepjevani u slobodne stihove i vrlo je rijetki primjer pretakanja proznoga teksta u stihove.

Postupak da se prozni tekst prepjeva u stihove koristio je Marko Marulić (1450.-1523.), „otac hrvatske književnosti“ koji je Juditu „ispjevao“ iz biblijske povijesne priče, te je „sveo u verse“.

Pjesnički procédé koji je Žunec koristio zapravo nije nov i naslijeđen je od M. Duchampa (1887.-1968.) i njegovih ready-made arte-fakata, uporabnih predmeta koji su time što bi ih autor proglasio umjetnošću i izložio kao umjetnine postajali umjetničko djelo, a da nisu bili podvrgnuti nikakvim intervencijama koje bi promijenile njihov oblik ili materijal. Kako se kaže u proslovu Žunecova "Cotardova sindroma", time je naznačen njen utilitarni, obrazovni, priručni karakter kakav je svojstven enciklopedijama; pretvorena u Kanconijeru u pjesmu natuknica je utilitarno neuporabljiva, ali zato na poetski način prikazuje svijet krajnjih tajni života. Versifikacija pojačava začudnost onoga što u proznom tekstu izgleda kao obično. U stihu to postaje nadrealnost.

Cijeli projekt "Kanconijera", između ostalog, jedna je deprimantna dijagnoza suvremenosti u kojem se, kako kaže Hegel, prema onome „što je duhu dostatno mora izmjeriti veličina njegova gubitka“. Hroma, na momente defektna versifikacija jest slika gubitka muzičkog kao ritma i mjere svijeta i svih bića u njemu, slika podivljale bezmjernosti. / www.mvinfo.hr