Daklelososi, rekonstrukcija jednog vremena

Autorice: Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džambić

Izložbom pod nazivom „Memorizacijska izložba Daklelososa“ u Galeriji VN, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džambić predstavljaju svojevrsnu retrospektivu djelovanja umjetničke skupine Daklelososi. Riječ je ženskoj skupini koja je djelovala od 1996. do 1998. godine, a njene su članice, tijekom dvogodišnjeg djelovanja, bile tadašnje studentice Akademije likovnih umjetnosti - Ivana Franke, Gordana Košćec, Jasminka Končić, Ana Kadoić, Ida Mati, Ksenija Domančić, Ljubinka Grujin, Danijela Stanković, Mia Krkač, Koraljka Kovač i Iva-Matija Bitanga.

Skupina Daklelososi nastala je poslijeratnih godina kao reakcija na učmalu društvenu atmosferu te sveopći nedostatak razigranosti mladih autorica i autora razapetih između depresije uzrokovane godinama rata i nade u neku, za njih, bolju budućnost. Do osnivanja je ove skupine došlo slučajno, pozivom brata jedne od članica kolektiva na sudjelovanje, odnosno, potporu realizaciji modne revije u klubu Gjuro II. I naziv je skupine rezultat slučajnog odabira – članice su ga,  gotovo nasumce, izvukle iz knjige umjetnice Nives Kavurić Kurtović.

 Nadrealistički prizvuk naziva sastava koji je svojim umjetničkim performansima u vidu modnih revija zagovarao antimodu te čije su kreacije, sukladno poetici koju su Daklelososice promovirale, nosili antimanekeni i antimanekenke, tj. prijatelji i poznanici umjetnica iz kolektiva, upućuje i na smjer kojim su se ove mlade umjetnice naumile kretati. Naime, poput lososa, koji u reproduktivne svrhe putuju uzvodno, naše su se umjetnice odlučile kretati u smjeru suprotnom od modnog mainstreama.

Modeli koje su izrađivale bili su namjerno nenosivi; izrađeni od žica, papira, folija ili kakvih drugih materijala, a priličili su više kakvoj umjetničkoj instalaciji negoli odjevnom predmetu. Bili su za jednokratnu upotrebu, te su ih Daklelososice nakon održane revije često, u nedostatku prostora za skladištenje i kapaciteta za konzerviranje – razgrađivale i uništavale. Ambivalentan odnos prema vlastitom djelovanju, u kojem iščitavamo kako subverziju modnog svijeta, tako i autosubverziju koja je eksplicitna u tendenciji uništavanja i intencionalnoj nebrizi za vlastite umjetničko-modne eksponate i modele, koji i jesu i nisu odjevni, te koji više razodijevaju, negoli odijevaju, evidentan je i u minucioznoj pripremi onoga što će, naposljetku, biti uništeno.

U tekstu pod nazivom „Underground uzvodno: kronologija performerskog kolektiva Daklelososi“ Ljubica Anđelković Džambić ističe kako je kolektivno djelovanje unutar nezavisne scene bilo karakteristično za  vrijeme u kojem su članice skupine Daklelososi djelovale, apostrofirajući istovremeno i težnju ka inkluzivnosti kao pečatu tog istog vremena.

Ta se inkluzivnost očitovala kroz suradnje s kolegama i prijateljima, kako iz umjetničkog miljea, tako i izvan njega. Autorstvo je, za ove umjetnice, bilo kolektivističke naravi, a izmicanje iz centra ka marginama sine qua non njihova djelovanja, bilo da je riječ o poimanju mode i modne industrije, horizontalnom „ustrojstvu“ umjetničkog kolektiva ili, pak, prostorima u kojima su održavale svoje „revije“.

„Memorizacijska izložba Daklelososa“ autorska je izložba Ive-Matije Bitange, kao jedne od članica kolektiva te njihove vanjske suradnice i „manekenke“ Daklelososa Ljubice Anđelković Džambić. Nastala je kao rezultat istraživačkog djelovanja dvaju autorica na temu ovog ženskog umjetničkog kolektiva. Riječ je o prvom vizualnom prikazu djelovanja spomenute autorske skupine u galerijskom prostoru.

Postav je hibridnog karaktera; sastoji se od autorskih radova umjetnice Ive-Matije Bitange, arhivskog materijala iz privatnih arhiva članica kolektiva (fotografije, videozapisi, isječci iz novina), artefakata ili, bolje rečeno, ostataka originalnih radova i modela, radova nastalih od tekstova i intervjua s članicama kolektiva i sudionicima te svjedocima performansa, kao i plakata koji su, zapravo, uvećani listovi rokovnika Ive-Matije, a iz kojih pratimo planove i detalje organizacije revija,  skice modela ili brojeve telefona ključnih aktera performansa.

U vrijeme kad je ženskih kolektiva na hrvatskoj umjetničkoj sceni sve više, dvije se autorice prisjećaju jednog od prvih poslijeratnih ženskih kolektiva, koji je obilježio ne samo njihove studijske dane, već i potaknuo stvaranje čitavog niza nezavisnih kulturno-umjetničkih inicijativa, a koje su nakon raspada Daklelososa uslijedile oslanjajući se na ideje decentralizacije i (auto)subverzije koje je kolektiv promovirao.  
Iva-Matija Bitanga (Zagrebu,1974.) diplomirala slikarstvo 1999. na nastavničkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila 2004. poslijediplomski studij scenografije na Hochschule für Gestaltung, u Karlsruheu, Njemačka. Od 2000. članica HZSU-a sve do zaposlenja 2013. na Medijskom dizajnu Sveučilišta Sjever u Koprivnici gdje je izvanredna profesorica umjetnosti. Doktorandica Poslijediplomskog studija književnosti izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2015. Od 1995. profesionalno se bavi likovnom umjetnošću, samostalno i grupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu, a od 1996. i oblikovanjem scenografija, lutaka, kostima i glazbe za kazalište, od 2000. surađuje s HRT-om. U umjetničkom djelovanju poznata je i kao članica više umjetničkih kolektiva;  Daklelososi, GastArtbeit, Schmrtz teatar i Tigar teatar. Dobitnica je više nagrada i priznanja na područjima likovne umjetnosti, scenografije i kostimografije.
 
Ljubica Anđelković Džambić (Zagreb, 1974.) doktorirala je s tezom iz područja hrvatske umjetnosti performansa na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2019.), gdje je ranije diplomirala Komparativnu književnost i Filozofiju (1998.) te Teatrologiju (2001.). Trenutno je zaposlena u gimnaziji kao profesorica filozofije i logike, te kao vanjska suradnica - predavačica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje kazališnu produkciju. Od 2004.-2019. bila je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kao stručna suradnica za kazališnu nastavno-umjetničku produkciju, te radila u nastavi kao vanjska suradnica na Odsjeku produkcije (2015.-2020.). Od 1999. objavljuje prikaze i stručne tekstove iz područja književnosti i izvedbenih umjetnosti u stručnim publikacijama i časopisima za kulturu. Radila kao vanjska leksikografska suradnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, te na HRT-u kao autorica pitanja za televizijske kvizove znanja (2003.-2017.). Članica je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT). Od 2005.-2010. bila članicom Kulturnog vijeća Krapinsko-zagorske županije za područje dramske umjetnosti. Od 2000. godine članica je Udruge za kulturu Gokul iz Zaboka koja se bavi promocijom suvremene umjetnosti i nezavisne kulture. Članica je organizacijskog tima Tabor film festivala od 2003. godine.