Danijel Dragojević

Izložba 24.01.2019. - 31.01.2019. Knjižnica Marije Jurić Zagorke
Danijela Dragojevića kolege nazivaju najznačajnijih živućim pjesnikom.
 
I premda su pjesnici općepoznato “čuđenje u svijetu”, Dragojević u današnjem načinu života zaista je i više nego neobičan. On i sve oko njega obavijeno je velom tajne, a čak ni svemoćni Google, za koji smo nekako navikli da zna sve o svima, o njemu donosi zapanjujuće malo podataka. Osim njegove biografije i tekstova koje su drugi pisali o njemu, malo toga ima. Dragojević, naime, ne vjeruje u medijsko eksponiranje. Nikad nije dao intervju, ne voli fotografiranje, ne prima nagrade. Neke, doduše, nije mogao izbjeći. Dragojević nije član nijednoga književnog društva, ne pojavljuje se na javnim događanjima, nikad nije održao nijednu promociju svoje zbirke, njegova politička uvjerenja nisu poznata, nije član nijedne institucije... S čitateljima komunicira isključivo kroz svoje stihove i nikako drugačije. Tijekom svoje karijere bio je vjeran principu “jedna knjiga, jedan izdavač” i toga se držao uz samo jednu iznimku - 1964. i 1965. godine dvije zbirke zaredom tiskalo je poduzeće Naprijed. No, nakon toga se više nije ponavljala ta praksa, zbog čega je iznenadila činjenica da mu je Fraktura, nakon zbirke “Negdje”, tiskala i novu, “Kasno ljeto”. Pritom su poštovali odluku da se tiska samo jedno izdanje, a legenda je kako se nakon tiskanja uništavaju grafičke ploče iz tiskare, kako se novi primjerci knjige ne bi mogli opet otisnuti. Prvo izdanje je ujedno i jedino, zbog čega je do njegovih knjiga teško doći. "Jednom je rekao da su riječi jedino što ima, a ja mislim da je on baš zbog toga silno bogat čovjek. On je čovjek koji je zadržao pravo na vlastiti život. Mudrost je da čovjek ne uzima ono što mu ne treba i za čim nema potrebu. On je ono što piše i meni je teško odvojiti čovjeka kojeg poznajem od pjesnika kojeg čitam, jer su oni jedno.", kaže Ivica Prtenjača. (prema: Korljan, Z., URL: https://bit.ly/2DwXuMx , 25.1.2019.)

"Danijel Dragojević pisac je vrlo jednostavnih, jasnih rečenica. (...) kreće se prema jednostavnosti, koja je već odavno neusporediva u našim jezicima. I čitatelju se vazda učini da je Dragojević došao do kraja, dalje ne može. Ničega hermetičnog i zatvorenog u njegovim pjesmama nema: jezičnih bizarnosti, hiperintelektualizama, pjesničke dreke i kalambura, čudnih i nemogućih slika, svega onoga od čega je, uglavnom, i sačinjeno pjesništvo, čak i onih pjesnika koji nisu skroz rđavi. Biti jasan i jednostavan može biti samo pjesnik koji ima razlog za pjesmu, čistu ideju što stane na poleđinu dopisnice, dodatno prepolovljenu prostorom za adresu, marku i poštanski pečat." (Jergović, M. URL: https://bit.ly/2S4QEGs , 25.1.2019.)

VIJCI

Nije svaki vijak tako izuzetan,
a moglo bi se reći ni sretan,
kao što je to obična žarulja.
Ona kada je uvrćemo i kada
dođe do kraja, zasja.
Priča nije duga, samo nekoliko
navoja, ali je sa sretnim završetkom,
što je važno ako se zna kako je mrak
čest i dugotrajan i kako je promjena
poželjna. Drugi vijci, a njih ima
gotovo bezbroj vrsta, nisu takvi,
kod njih na kraju nema svjetla.
Međutim priča svakoga od njih nije
manje uzbudljiva. Navoji kreću,
obično traju duže, i vezuju dvije
strane, učvršćuju dva dijela.
Zahvaljujući njima nešto je to što
jest, ne raspada se. Je li to možda
malo svjetlo? Na neki način da.
U prirodi završetka i obavljena
posla je da na kraju zasja. Svjetlo,
kao što se zna, nije uvijek vidljivo.
Možda upravo to nevidljivo svjetlo
treba osobito cijeniti.
 
"Dragojević, koji je studirao povijest umjetnosti i odlično poznaje slikarstvo, na jednoj izložbi Vatroslavu Kulišu rekao da je najbolja njegova slika  Morske trave za Kuzmu Kovačića zato što njome nije htio ništa reći. Tako je i ono što je Dragojević htio reći sasvim sigurno, posuđujem ovo iz stiha jednog drugog pjesnika, manje od onoga što je rekao." (Milaković, G. URL: https://bit.ly/2HuaKWg , 25.1.2019.)