Papina kći Darija Foa, jednog od klasika talijanske i svjetske književnosti te Adua talijanske autorice mlađe generacije somalijskog porijekla Igiabe Scego spajaju talijansku povijest i suvremenost iz perspektive snažnih ženskih likova koje su suočene s brojnim preprekama i nerazumijevanjem okoline.

Dario Fo u svojem prvom romanu Papina kći kazuističkom virtuoznošću Lucreziju Borgiu oslobađa uvriježenih stereotipa incestuoznosti, nasilja i političkoga zlosilja, kojim se inače kitilo ne samo njezinu obitelj nego i nju, te je pozicionira kao žrtvu obiteljskih političkih igara, ali i kao lijepu, plemenitu i obrazovanu ženu, koja je, kao dijete renesanse, bila velika zagovornica i promicateljica umjetnosti i kulture.

Adua Igiabe Scego govori o djevojci koja 1970-ih napušta Somaliju kako bi se oslobodila željeznog stiska hladnog oca i ostvarila svoj glumački san. Selidba u Italiju predstavlja avanturu, novi svijet i električni naboj mogućnosti, ali njezin san se vrlo brzo pretvara u noćnu moru kad je bračni par producenata uzme pod svoje okrilje i krene iskorištavati. Adua isprepliće tri fabularne linije koje se protežu kroz osam desetljeća – Aduine obiteljske i zavičajne povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Druge dvije niti uključuju i talijansko doba kolonizacije istočne Afrike, suvremenost i sad već kroničnu migrantsku krizu kojoj se ne nazire kraj.
 
Prijevod obje knjige potpisuje Ita Kovač.