Dario Pejić: Rad/nerad

Izložba „Rad/nerad“ pripovijest je o propasti jedne tvornice. Ispričana je kroz intimnu prizmu obiteljskih memorija umjetnika Darija Pejića, čiji je otac ondje bio radnik. Riječ je o pulskom brodogradilištu Uljanik, a priča koju naš umjetnik pripovijeda, razvija se kroz njegov naizmjenični dijalog s ocem i majkom, koji su u Pulu došli iz Tuzle, bježeći od rata i u potrazi za poslom. Dario je odrastao u Puli, a Uljanik percipira kao simbol svoga grada, rada i radništva, ali i izgubljene radničke borbe te političkih malverzacija i konačnog pada.

Brodogradilište Uljanik osnovano je 9. prosinca 1856. godine, kad je u Pulskom zaljevu na istoimenom otočiću položen njegov kamen temeljac. [1] Temeljac je položila carica Elizabeta, nakon čega je uslijedila gradnja jednog od najstarijih brodogradilišta u svijetu -  brodogradilišta ratne mornarice Austro-Ugarske. Kroz svoju je povijest ono mijenjalo vlasnike – od talijanske vladavine, u čije se vrijeme ondje vršio popravak i rezanje starih brodova, preko njemačke pomorske baze tijekom 2. svjetskog rata, oslobođenja od okupatora, i „zlatnih godina“ brodogradilišta koje su započele 1947. godine u SFRJ kad, uz popravak starih brodova, kreće i izgradnja novih, pa sve do samostalnosti Hrvatske države 1990., u kojoj Uljanik postaje dioničko društvo, te koje već krajem devedesetih polagano, ali sigurno, klizi prema svojoj konačnoj propasti. Nakon niza radničkih borbi, Uljanik je završio u stečaju, da bi se, potom, osnovala nova tvrtka -  „Uljanik brodogradnja 1856“. Njen današnji direktor Samir Hadžić, jedan je od predvodnika radničkih borbi za Uljanik i nekadašnji skladištar, koji je ostao aktivan i u postupku stečaja Uljanika.

 „Rad/nerad“ instalacija je kojom Dario Pejić, s jedne strane priziva konture rodnog grada koje, bez Uljanikovih dizalica – danas osvijetljenih  raznobojnim reflektorima te prozvanih „svjetleći divovi“ -  ne bi bile iste, dok s druge strane, u dokumentarnom filmu, koji je njen integralni dio, progovara o povijesti svoje obitelji, neizostavno vezanoj uz ovo brodogradilište. Koristeći se jutenom špagom kao gradivnim materijalom i provlačeći  je duž čitave galerije, isprepliće njene konopce, oponašajući vizure brodogradilišta i divovskih kranova. Unutar mreže od konopaca, koja nalikuje kakvom monumentalnom ručnom radu nastalom kukičanjem, smješta i ekran, sugerirajući tako gotovo simbiotičku povezanost obiteljske priče i Uljanika. Mreža onemogućava slobodno kretanje galerijom, čime umjetnik implicira distancu i neobjektivno interpretiranje priče o Uljanikovoj propasti, kako od strane medija, tako i svih onih koji su polagano urušavanje tvornice pratili tek kao slučajni svjedoci i čija egzistencija nije bila direktno ovisna o ishodu. Dario Pejić ovim radom povlači paralelu između mašinerije i pogona brodogradilišta, uvijek prisutnih u vizurama grada, a opet izmještenih i ograđenih visokim ogradama, s pričom o skončavanju tvornice – diskursu prisutnom u pulskim kolektivnim memorijama, ali kojeg, opet, nije moguće u potpunosti razumjeti onima koji nisu taj diskurs živjeli.

 Središnji dio priče koju slijedimo na ekranu smještenom unutar jutene mreže zauzimaju očeva prisjećanja na radni vijek proveden u brodogradilištu, od dolaska u Pulu i zapošljavanja, pa sve do srčanog udara kojeg je doživio upravo na radnom mjestu. Dvoglasje kojem svjedočimo u dokumentarnom filmu ono je njegovih roditelja. Majčin glas progovara dominantno o emocijama doživljenim dolaskom u nepoznat grad i, kasnije, vezanim uz očev srčani udar, koji predstavlja svojevrsnu kulminaciju ove priče. Urušavanje tvornice simbolično prati urušavanje zdravlja njenog radnika, pri čemu Dario, na suptilan način, ostavlja mogućnost promatraču zaključiti kako su brojne iscrpljujuće radničke borbe i nebriga vlasti kumovali tom, za čitavu obitelj, teškom događaju.

 „Onda je počelo da kola idu nizbrdo za Uljanik. I to strmoglavo. I onda su počeli ti štrajkovi. ….manipulacija se vrši obostrano. I rukovodstvo sindikata na njihove članove i članovi na rukovodstvo. Iskorištavaju zavisno od momenta što kome treba. A pravog interesa i prave sindikalne borbe nema. Prvi štrajkovi kad su počeli, poveli su sindikati… poveli su oni koji su njima bliži, pa je to bilo sa bubnjevima, sa ne znam čime. A onda je u Uljaniku bilo preko 2000 radnika. I onda je to bila jedna situacija kad 400-500 ljudi ide na ulice, a 400, 500, 600 ili 1000 ljudi ne ide na ulice. Jer ih je sramota ići sa onima“, prisjeća se Darijev otac samih početaka radničkih borbi u Uljaniku.

Darijev glas ne čuje se u dokumentarnom filmu, a tišinu između dvaju glasova - očevog i majčinog - umjetnik razbija narodnjačkim melosom, dajući na taj način pečat autentičnosti priči ispričanoj od strane roditelja koji su se iz rodne Tuzle, bježeći pred ratom, zaputili u novu sredinu u potrazi za sigurnijim životom.  Ironija se iščitava u spoznaji kako je anticipacija neminovne propasti tvornice i svijest o gubitku posla, za umjetnikova oca bila gotovo pogubnija od ratne ugroze od koje je pobjegao, a očekivanje bolje sutrašnjice, zamijenila je neizvjesnost i razočaranje u vodstvo Uljanika, ali i u sindikate: „Sve je poremećeno i ništa ne postoji na principima na kojima bi trebalo postojati. Sindikati postoje da bi zaštitili interese radnika. Ako sindikat štiti samo interese onog radnika koji daje članarinu njemu i od čije članarine sindikalni rukovodioci primaju plaću, pa on zastupa samo njih, onda to nije sindikat. Onda je to udruga…U Uljaniku se dešavalo da su kooperanti nisu dobivali plaću po 4, 5, 6, 7, 8 mjeseci. Nijedan, nijedan…Tri sindikata postoje u Uljaniku i kad su tri sindikata u jednoj firmi, to dovoljno govori o sindikatima….Ali dok su kooperantski radnici dobivali plaće sa zakašnjenjem od 5, 6, 7, 8 mjeseci nitko iz sindikata nikad to nije spomenuo. Nitko od sindikata se nije borio da ti kooperantski radnici dobiju plaću na vrijeme.“

Priča o propasti Uljanika priča je o nepodnošljivoj lakoći uništavanja tvornica i rasprodaje državne imovine devedesetih godina, na euforičnim temeljima nacionalnog ponosa zbog ostvarene samostalnosti i eluzivnim obećanjima kapitalističkog prosperiteta. Priča je to, o radniku, njegovoj sizifovskoj borbi sa sustavom, razočaranju u politiku i sindikate. No, Darijeva priča, bez imalo patetičnosti, progovara i o ljubavi. Zagrebemo li malo ispod površine izložbe “Rad/nerad“, naslućujemo je u svim njenim segmentima – ljubav je to između umjetnikovih roditelja -  ona se provlači kroz čitav narativ; nježnost se, također, čita u njihovu odnosu prema Dariju, a evidentna je i autorova ljubav i povezanost s Pulom.

Darijev otac oporavio se od srčanog udara koji ga je zadesio na radnom mjestu, a kako će završiti Uljanik – ne znamo.