Deveto dijete

U svome novom literarnom uratku Gordana Frgačić donosi nam priču o jednom sredovječnom čovjeku koji se nakon smrti majke bori s vlastitim „demonima“, i onim psihičkima, u vlastitoj glavi, i onima fizičkima – svojim sestrama, barem onima koje su još uvijek na ovome svijetu. Naime, i sam je već zagazio u godine, a sestre su mu sve do jedne starije od njega, devetog djeteta. Sam naziv „Deveto dijete“, naravno, možemo shvatiti doslovno, jer on zaista jest deveto dijete (majke koja je netom umrla), ali je istodobno bitno obratiti pozornost na imenicu „dijete“, koja nam sugerira da je sâm protagonist na neki način i dalje dijete, unatoč svojim godinama, jer nas naša starost (ili mladost) ne može poučiti tome kako se suočiti s avetima prošlosti kada nas one počnu sustizati.

Autorica radnju smješta na jedno neobično mjesto – na sjenik. Naime, Rudi se nakon majčine smrti popeo na obiteljski sjenik, a ondje ga u intervalima posjećuju jedna po jedna sestra, njegova bivša supruga, Helena, kao i njegov najbolji prijatelj, a mi, autoričinim uslojavanjem i rasplitanjem priče, saznajemo kakve su se sve tajne krile – i kriju – unutar četiri zida njihova obiteljskog doma, ali i unutar same njegove duše.

Gordana Frgačić kroz usta pripovjedača Rudija donosi istodobno i tešku, i zanimljivu, i tužnu, i na trenutke humorističnu priču (ponajprije u odnosu Rudija i Helene, koja u trenutku posjeta sjeniku postaje i pripovjedačica) koja će nam u ustima ostaviti gorak okus, ali nas i svojim, kako bi to rekao veliki Antun Branko Šimić, „Naslonivši uho / na ćutanje što [ju] okružuje i muči“, potaknuti na razmišljanje, što – u konačnici – zapravo i jest pravi smisao prave literature.

 

Julijana Jurković Ravić