Krenuvši od pisane riječi, osvrnuvši se ponekad na ulomak iz romana, ponekad na čitavu pjesmu ili pak osjećaj na koji su me nagnale pisane riječi odabranih spisatelja i spisateljica, nastao je ciklus radova pod nazivom “Nisam ni ja zaboravila da me je hrvatska mati rodila”. Književna djela velikih hrvatskih imena, nekih rođenih, a nekih preminulih u mjesecu studenom (poput Grigora Viteza, Dragutina Tadijanovića, Augusta Šenoe ili Marije Jurić Zagorke) pretočeni su u vizualne prizore. Kako se slike ponovno vraćaju na riječ u vidu objašnjenja, razgovora, konteksta i naslova, ciklus djela postaje začarani krug ispreplitanja slike i riječi, kako onih tada pisanih, tako onih koje se javljaju pred umjetničkim djelima. Osim što je izložba omaž velikanima hrvatske književnosti, također je i podsjećanje na prošlost i njezino ispreplitanje sa sadašnjošću, te propitivanje stvaranja identiteta pri tom odnosu. Uvijek dok čitamo, čitamo u odnosu na sebe, povezujemo se s onim što možemo razumijeti iz vlastitog iskustva, i iako je jasno pisano nekom drugom, mi čitamo kao da je pisano o nama.
Format poliptiha ukazuje na osjećaj fizičke dislociranosti u vidu moje konstantne odsutnosti iz domovine i rodnog kraja. Po povratku u Zagreb, čitajući naše pjesnike i pisce, nagnalo me na razmišljanje o djetinjstvu i lektirama, o drugim asocijacijama i novim slikovitim prikazima dok sam čitala istu davno pročitanu riječ. Osim fizičke, prisutna je i vremenska dislociranost budući da u drugom razdoblju iste riječi donose neku drugu mene. Da nisam vizualni umjetnik, bila bih pjesnik ili bih pisala romane onim krležijanskim načinom pisanja u dugim rečenicama bez kraja, s puno epiteta i slikovitih stilskih figura.