Duje Šuvar: Vrijeme i grad

„On drukčije voli neke druge, veže ga mnogo starih veza…“, stihovi su popularne pjesme Arsena Dedića Zagreb i ja se volimo tajno, kojom pjesnik progovara o mnogostrukoj uzajamnosti sa Zagrebom. Drukčije je, doista, začudna konstanta koja određuje jedinstvenost odnosa s gradom svih onih u kojem žive ili tek njime prolaze. Odnosi se mijenjaju spletom raznih okolnosti koje diktiraju osobne sudbine, društvene i političke promjene. Uglavnom su efemerni, trajni koliko i životi njihovih protagonista. No, ponekad se ti odnosi pretvore u hommage kakav su Zagrebu podarili mnogi umjetnici, književnici, slikari, fotografi, redatelji, glumci, performeri... Vladimir Kirin, Tošo Dabac, Krešo Golik i Tomislav Gotovac, svoju su fascinaciju gradom pretočili u prepoznatljive testamente zagrebačkog identiteta. Svako bavljenje zagrebačkim motivima predstavlja veliku odgovornost pred snagom prethodnih posveta, ali i privilegiju mogućnosti novoga, neposrednog doživljaja.

Duje Šuvar posljednjih nekoliko godina stvara ciklus radova posvećen zagrebačkim trgovima i ulicama, mahom onima u centru, poput Ilice i Palmotićeve, te na Trešnjevci. Bilježi ih vodeći posebnu pozornost prema izmjeni različitih doba - dana i godine - koja ovisno o karakteru svjetla ili bujnosti vegetacije, u korelaciji sa zgradama, automobilima, tramvajima i prolaznicima, uprizoruju specifičnu atmosferu i raspoloženje. Na kompozicijama satkanima reduciranom paletom kao i na atraktivnoj veduti, prikazu glavnoga trga i katedrale, donesenom u raskošnijem koloritu, umjetnik iskazuje spretnost i svježinu slikarske geste. Rukopis je raznolik, po potrebi minuciozan ili sumaran, jednako vješt u akrilu, jajčanoj temperi, ulju kojem pridodaje voštanu pastu i fresci. Slikarskim tehnikama Duje gdje pridružuje materičnost fasadne žbuke, čime se približava pojavnosti asfalta.

Postupno prelazi i u treću dimenziju, odnosno modelira reljefe, na kojima potom slika. Proces nastanka djela na zanimljiv način spaja medije slikarstva i kiparstva, te suptilno asocira na strukturu arhitektonskog tkiva od kojega je grad sazdan. Duboki reljef, po kojem nastaje negativ u koji utiskuje namoćene novine povezne ljepilom, iznikao je iz građevinskog materijala. Naime, glina koju Duje oblikuje dobivena je od odbačenih nepečenih cigli iz ciglane u Mraclinu. Iako je prva faza nevidljiva u krajnjem rezultatu, metaforički i konceptualno ona idealno podržava ideju izgradnje grada, njegova neprestana rasta i transformacije. Potez kista, bilo da je dodatno dinamiziran oscilacijama ispupčenja i dubina, bilo da je usmjeren na ravnu površinu platna, hvata zapravo međuprostore vremena. Vremena mjerljivog koracima šetača, kretanjem oblaka, razlistavanjem krošnje. 
Poput Arsena, koji „nije bez obaveza“, i Duje pronalazi inspiraciju u drugim krajolicima, napose onim primorskim. Ipak, Zagreb se u njegovu opusu nesumnjivo potvrdio kao mjerna jedinica slikarske zrelosti. Bez patetike i dopadljivosti, koje su često imanentne žanru, on uvjerljivo interpretira grad i njegove impulse svakodnevnice. Scena iz Palmotićeve u fresko tehnici, koja podrazumijeva brzinu i odlučnost, osobiti je primjer hvatanja ritma ulice i njegova prevođenja u ritam sinteznih ploha i konciznog odabira boja. Možda je autorova restauratorska specijalizacija razlog osvještavanja prolaznosti, neminovnog traga vremena. Svojim ga narativnim pristupom smješta unutar raspona aktualnoga trenutka i prošlosti. Reperi nisu očekivani, stereotipni odabiri vizura. Umjesto toga, Duje nas vodi vlastitim, intimnim stopama, koje se isprepliću sa starim i budućim vezama, i otvaraju put novim pogledima na Zagreb.