Eksperimentalni autoportret

Izložba Sande Črnelč, Lucije Mihić i Stele Mikulin.

Kao koncept, ideja zida u simboličkom smislu predstavlja trajnost, sigurnost i identitet. Kao fizičke barijere zidovi već tisućljećima određuju granice država i oblikuju narative o nacionalnim identitetima. Međutim, fizičke granice nekog prostora, kako piše antropologinja Krystal D'Costa, jednako tako omogućavaju ljudima da definiraju neko sjećanje, neko zajedničko iskustvo prostora i vremena. Slijedom toga, govorimo o formiranju identiteta i razgraničavanju istoga kroz prostornu dimenziju, ali koji nije nužno vezan za pitanje nacije.

Zid, osim što služi kao barijera i sredstvo odvajanja, odnosno stvaranja prostora, nosač je na kojemu se sjećanja nakupljaju u obliku raznih predmeta koje na njih postavljamo. Bilo da govorimo o vlastitom domu u kojemu na zid smještamo fotografije voljenih ili zid galerijskog prostora na koji se postavljaju umjetnički radovi, na zidovima se odvija stvaranje zasebnog narativa, ideje ili priče, s namjerom ili slučajno.

Prostor zida i zid kao prostor te sve njegove mogućnosti i značenja predmet su istraživanja kojima su se kroz svoje diplomske radove na Akademiji likovnih umjetnosti bavile Sanda Črnelč, Lucija Mihić i Stela Mikulin. U tom smislu, autorice zidove koriste kao temelj i počelo teme identiteta, odnosno eksperimentalnog autoportreta. Kroz različite koncepte i pristupe autorice koriste zid kao temu svog stvaralaštva, a predstavljajući istraživanja u galerijskom prostoru, zid koriste kao prostor stvaranja zajedničkog kolaža sastavljenog od fragmenata njihovih radova.

Sanda Črnelč u svom se istraživanju bavi najmanjom gradivnom jedinicom zida – ciglom. Nakon iskustva deložacije u djetinjstvu koje je poslužilo kao počelo i prva motivacija, autorica pitanje doma i prostora kreće doživljavati na kompleksnijoj razini, baveći se ciglom kao gradivnim elementom prostora i uopće idejom stvaranja prostora. Naime, Črnelč zalazi u fenomenološko poimanje zidova, ne samo kao fizičkih barijera koje stvaraju prostor, već promišlja njihovu težinu, odnosno prividnu lakoću koja nastaje slaganjem cigli u bijele zidove. Opeka ili cigla je uz drvo i kamen jedan od najstarijih, a ujedno i prvi umjetno proizvedeni građevni materijal. Zahvaljujući svojim svojstvima i dalje se koristi pri gradnji stambenih, javnih i gospodarskih zgrada. U kontekstu prostora javne namjene, pogotovo onima koji su namijenjeni razvijanju kulture, nerijetko je mogućnost izlaganja u galerijskom prostoru bitnija od samog umjetničkog rada (kako je to Goran Trbuljak isticao u svojim radovima), pa stoga autorica svoj rad fokusira upravo na poimanje prostora u kontekstu proizvodnje umjetnosti. Koristeći ciglu kao metaforu, kao nultu točku stvaranja prostora, autorica istražuje odnos proesa rada i umjetnika unutar same galerije.

Lucija Mihić se također u svom radu „Arhiv sjećanja“ osvrće na vlastita traumatska iskustva. Međutim, kroz njen rad traumatsko iskustvo nije samo početna motivacija rada, već glavna tema umjetničkog istraživanja u kojemu se traumom ne bavi eksplicitno, već iskustvo bilježi kroz datume. Naime, autorica se s datumima trauma koje su formirale elemente njenog identiteta suočava kroz ritualni proces koji se odvija na zidu. Kako bi zaboravila te datume, ona pristupa ritualnom činu ispisivanja datuma na koje su se zbila traumatska iskustva sve do trenutka do kojeg oni postaju potezi bez značenja koji se više i ne doimaju poput brojeva. Kroz 22 sata ispisivanja datuma na sigurnosti i čvrstoći zida Mihić najzad dolazi do katarze u kojoj datumi gube smisao. Zid je tako u ovom radu medij, oslonac koji pruža pouzdanost i stabilnost, ali i mogućnost odmaka i sagledavanja datuma, simbola traumatskog iskustva izdaleka, s određenom distancom i iz druge perspektive.

Jednako kao i Lucija Mihić, Stela Mikulin koristi površinu zida kao medij za stvaranje rada „Arhiv odsutnog“ u kojemu zid postaje integralni dio rada, ali ujedno i tema. Mikulin se bavi istraživanjem prostora, prisustva i odsustva, mjesta i nemjesta, doma i kuće i toga na koji način sve to čini kompleksnost njenog identiteta. Naime, autorica prostor svoje obiteljske kuće tretira kao repozitorij uspomena te istražuje na koji način događaji obilježavaju prostor i stvaraju ga mjestom. Koje su granice između prisutnog i odsutnog, odnosno između fizičkog prostora i cijelog korpusa emocija i sjećanja koje ono nosi? Mikulin vrlo analitički pristupa problematici, sakupljajući tlocrte, fotografije i kombinirajući ih s vlastitim crtežima i intervencijama. Sukladno tematici, medij njenog stvaralaštva također je ploha zida, na koju u slojevima postavlja sve materijale svog istraživanja. Na taj način ona zapravo nadograđuje zid, upravo tim značenjima koja se naknadno upisuju, a koja su opredmećena fotografijama, crtežima i tlocrtima, odnosno interpretacijama i misaonim slojevitostima ambijenta.