Eric del Castillo: The Voice of Silence

Eric del Castillo: The Voice of Silence

19. 9. - 9. 10. 2024.


U izložbenu kartografiju Galerije Prozori, u čijem metaprostoru umjetnost postaje otponac, performativ i agens, moguće je upisati više izloženih umjetničkih radova i koncepata. Za potrebe teksta, kao semantičku i stratešku dodirnu točku u kojoj neki od njih rezoniraju s radom The Voice of Silence Erica del Castilla, izdvajam sljedeće radove. Onaj umjetnice Ivane Smiljanić (2011.) koji govori o obiteljskom nasilju, o moći, ali i o mogućnosti otpora pri čemu potonje proizlazi upravo iz rada - umjetničkog rada. Zatim, rad Kolekcija za pamćenje Tanje Dabo (2020.), dvije ručno uvezane knjige u kojima je umjetnica popisala dio poruka mržnje i reperkusije nasilja koje se dogodilo u Hrvatskoj, dokumentiravši nasilje motivirano etničkom i rasnom netrpeljivošću i slučajeve obiteljskog nasilja te rad Flowerworks (2017.) Silvija Vujičića, čija estetska zavodljivost predimenzioniranih cvjetnih vijenaca izloženih u prozorskim staklima otvara temu nevidljivosti, odbačenosti i nasilja nad LGBTIQ osobama. Svi oni govore o tome da umjetnost nije bezazlena, ali i da djelovanje galerije u knjižnici nije tek puka slučajnost ili inercija nego strateška pozicija koja pokreće, uznemiruje, propituje i kazuje. Izdvojeni iz galerijskog programa, izbor su iz genealogije djelovanja Galerije predstavljajući one radove u kojima umjetnost postaje način bilježenja traume i njezinog upisivanja u javni prostor. Izlaz iz vlastitog ili tuđeg traumatskog iskustva i iskorak prema drugome/drugima. O tome govori i rad The Voice of Silence.
Posegnuvši za tehnikama preslagivanja, preuzimanja, kombiniranja i kolažiranja u tekstu i slici, kao karakterističnim postupcima i svojevrsnoj metodologiji vlastitog umjetničkog rada, Eric del Castillo povezuje vizualne simbole s dokumentarnim iskazima i podacima, opisujući i ispisujući luk svakodnevice nasilja. Kao način da pretoči traumu kao iskustvo u uvid, autor rad izvodi kroz dvije intervencije. Vanjski dio čine vizualni prikazi znakovnog jezika koji upućuju na postojanje različitih oblika nasilja i znakovi koji reprezentiraju LGBTIQ identitete, aplicirani na prozore galerije. Na ulaznim vratima nalazi se znak koji prikazuje zaustavljenu šaku i upućuje na nužnost zaustavljanja nasilja, kao simbolički i prostorno središnja točka izložbe. Protežući se duž čitave zone galerijskih izloga, ovi su znakovi povezani s tekstovima koje je autor prikupio, a koji tematiziraju nasilje te se nižu pred promatračem u mediju videa na ekranu unutar galerije. Riječ je o statističkim podacima, novinskim izvještajima i osobnim iskazima, kao formama koje stvaraju specifične učinke vjerodostojnosti. Naime, velik dio tekstova donosi iskustva osoba koje su pretrpjele nasilje, otvarajući prostor artikuliranju traume umjesto njezinog pripitomljavanja i čineći vidljivim ono što se briše ili potiskuje u različitim biopolitičkim režimima kojima smo okruženi - patrijarhalnim, kapitalističkim, nacionalističkim, heteronormativnim te drugim društvenim i simboličkim porecima. Suprotstavljajući se tendencijama psihologizacije kao pripisivanju društvenih problema mentalnim stanjima ili filozofiji osobne odgovornosti i samopomoći, autor umjetničkom intervencijom daje vizualni oblik i glas brojnim iskustvima nasilja i trauma koje su osobe proživjele zbog svog rodnog, seksualnog, nacionalnog identiteta ili klasne pripadnosti. No te povrede u fizičkim i socijalnim tijelima, čijim traumama svjedočimo, često su dodatno intenzivirane nasiljem što ga nad osobama čini njihova zajednica, njihove obitelji, patrijarhalna ideologija te je neizbježno govoriti o kaskadi nasilja s posljedicama duž višestrukih linija društvenih prijeloma. Pa kada različite političke i društvene strukture zauzimaju poziciju prividne neutralnosti ili relativiziranja tematika kao što su Istanbulska konvencija, nasilje spram LGBTIQ osoba, rodno uvjetovano nasilje, kao da je riječ o individualnoj a ne o strukturalnoj problematici, ili o pitanjima koje bi se trebalo rješavati u privatnosti doma a ne u javnom prostoru, prešutno se u javnu sferu propuštaju različiti oblici isključivanja, šutnje i kršenja ljudskih prava. Ovakvu kompleksnu stvarnost nasilja, nužnost premještanja mjere stvari s osobnog na društveno pitanje te povezanost uzroka i posljedica autor simbolički markira crnim linijama kojima povezuje znakove. No ovi hipertrofirani znakovi aplicirani na prozorima galerije, osim u funkciji utjelovljenja i reprezentacije drugog, ujedno postaju i performativni činovi njegovog ponovnog izvođenja i upisivanja u javni prostor. Povezavši ih s iskazima življenih iskustava nasilja koje dokumentira i popisuje, autor kreira prošireno umjetničko polje trasirano društvenim pitanjima, čiji subverzivni potencijal vidim u mogućnosti prepoznavanja.
Kako o prepoznavanju piše Rita Felski, ono se ne odnosi samo na prethodno poznato nego i na ono što tek postaje poznato. Poprimajući razgovijetan oblik pojačava se, povećava ili iznova postaje vidljivo, pretpostavljajući razliku umjesto da je isključuje. U tom smislu prepoznavanje znači i priznavanje drugog i događa se u uzajamnosti - „Drugi nije ograničenje, nego uvjet sebstva“.¹ Ako slijedimo Felski, trenuci prepoznavanja rezoniraju posebnom silinom kad se pojedinci okupe i stvore publiku, jer upravo estetsko iskustvo ima snagu da kristalizira svijest o sudjelovanju u široj zajednici potvrđujući ono što Merleau-Ponty naziva „suštinskom isprepletenošću našeg bitka u svijetu“.² Na tom tragu, kroz svoje obraćanje gledatelju, umjetnost ne samo da čini vidljivom nužnost djelovanja k promjeni nego može postati točka iz koje je promjena moguća. To je i pozicija iz koje kreće i o kojoj govori ova izložba.

Petra Dolanjski Harni




Eric del Castillo rođen je u Ciudad de Mexicu 1962. godine. Nakon studija filma i slikarstva počeo je karijeru umjetničkog direktora i vizualnog umjetnika. Dobio je stipendiju Nacionalnog fonda za umjetnost i kulturu (FONCA), Meksiko i Nacionalne zaklade za umjetnost (NEA), SAD te je bio rezidentni umjetnik u Centru za umjetnost Headlands, Sausalito, Kalifornija. Dosad je izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Ciudad de Mexicu, Splitu, Zagrebu, Omišu, San Antoniju, Madridu, Beču, Berlinu i drugdje. Godine 2018. donirao je Dokumentacijskom centru Arkheia, MUAC, Sveučilišni muzej suvremene umjetnosti (UNAM), dokumentarnu zbirku pod nazivom El Sindicato del Terror / Eric del Castillo Found. Riječ je o Arhivi performansa 1980-ih i 1990-ih u Meksiku o performans grupama El Sindicato del Terror, Los Escombros de la Ruptura i La Sociedad Mexicana Protectora del Espectador de Performance te općenito meksičkoj sceni performansa. Živi i radi u Splitu.


/////////////////////////////////


Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
 
Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20h /
subota / 8 - 14 h /