Fotografi snimaju

Narcisa Potežica rođena je 1947. godine u Ljubljani. Školovala se u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala bibliotekarstvo te magistrirala književnost (s posebnim osvrtom na hrvatsku književnost). Radila je u nastavi u školi, zatim u učeničkom domu, a od 1977. do umirovljenja 2012. godine i u Knjižnicama grada Zagreba. Od toga je 33 godine provela u novozagrebačkim knjižnicama, u čijem je osnivanju mreže i sudjelovala, najprije kao direktorica Knjižnice Vjekoslava Majera, a potom i kao voditeljica Knjižnice Novi Zagreb (središnjice u Travnom s pet ogranaka).
Iako je u mirovini aktivno se bavi raznim kulturnim aktivnostima. Objavljuje književne osvrte i članke u raznim časopisima (Novi Omanut, Bašćina, Kvaka, Ha-Kol, Novi uvez, Krčki val, Glasniku B'nai Brit, Kolo MH i Lamed /Izrael/).
Aktivna je u Društvu prijatelja glagoljice čija je predsjednica bila šest godina. U Židovskoj općini Zagreb osnovala je Čitateljski klub koji vodi već petu godinu. Članica je Fotokluba Zagreb te je sudjelovala na skupnim izložbama i u Fotomonografiji povodom njihove 125. godišnjice.
Ovo joj je dvadeseta samostalna izložba fotografija.
 
Autorica o izložbi

"Oduvijek je čovjek želio sačuvati viđeno i doživljeno, najčešće crtežom ili pisanom riječju. Ulogu ovog medija je nakon izuma fotoaparata preuzela upravo fotografija, danas gotovo svima dostupna. Postala je simbol želje i potrebe da se zadrži ono prolazno i trenutačno, da se ovjekovječi ona uspomena koje se želimo sjećati. Fotografiramo dijete jer već sutra bit će veće; na grupnim fotografijama želimo ovjekovječiti trenutak tijekom školovanja ili pak neposredno pred rastanak, potom kakvo zajedničko druženje na nekom izletu ili posebnom skupu, a tu su i fotografije s vjenčanja. Sve su one vječna uspomena. Na taj način fotografije nas prate od rođenja - tu su fotografije prvih koraka, rođendanskih torti - pa sve do posljednjeg oproštaja; prate nas od "kolijevke do groba". No vidimo da ljudi svakodnevno svašta slikaju – najčešće nešto neuobičajeno. To su situacije ili događaji samo njima zanimljivi, nešto što žele i trebaju zabilježiti za sutra, za budućnost, da se ne zaboravi. Tako danas sve više postaje uzrečica – što nije uslikano, nije se ni dogodilo.
Moj je pokušaj pratiti današnje, suvremene "fotografe", one koje susrećemo posvuda u svako doba, na različitim mjestima, noću i danju, po kiši ili suncu; sve koji uz pomoć novih medija – najčešće digitanih fotoaparata, ponekad profesionalnih kamera ili mobitela – pokušavaju zaustaviti vrijeme. Najčešće je to prolazni trenutak – nenadan susret ili važna priredba, a ponekad su to i smiješne situacije u kojima "lutajući fotograf i snimatelj" postaje slučajni prolaznik ili posjetitelj na nekom zanimljivom i neuobičajenom događanju. Profesionalni izvjestitelj ili turisti zabilježit će željeni i napokon viđeni objekt pred kojim su se našli, a slikat će i zalazak sunca koji je svaki put drugačiji.
Sve je to nešto najčešće neponovljivo, ponekad samo djelić sekunde, zaustavljen trenutak u vremenu i prostoru. A kako to izgleda i kako je "ispalo" – pogledajte jer dio tih sličica sada je pred vama."