Frane Rogić: Grad je pun opasnih ljudi

Meki terorizam ispravnosti

Terorizam je pojam oko čije se definicije u suvremenom društvu teško postiže konsenzus jer on nije, kako utvrđuje sociolog Frank Furedi, samo objektivni analitički koncept nego predstavlja i moralnu osudu, uz što promiče tjeskobu i strah. To dovodi do toga da je “[t]ijekom posljednjih nekoliko desetljeća sve više i više pojedinaca i grupacija sklono gotovo svaki neugodan fenomen uokviriti pod pojmom terorizma”. Posljedično, heterogeni oblici terorizma kroz koje se on danas određuje, a koji ukazuju na postojanje straha i osjećaja izvanjske ugroženosti od najraznovrsnijih mogućih prijetnji, uključuju cyber terorizam, bioterorizam, ekoterorizam, agroterorizam, narkoterorizam, seksualni terorizam, vjerski terorizam, postmoderni terorizam, megaterorizam, islamski terorizam, kataklizmički terorizam, itd. [1]

Korištenje termina nalazimo i u području suvremene umjetnosti, gdje se u domišljatom obliku pojavljuje kod slovenskog aktivista i umjetnika Marka Brecelja koji za svoje performanse i akcije upotrebljava još jednu inačicu pojma terorizam – meki terorizam. “Meki terorizam je pristup umjetnosti. Umjetnost nema nikakvog smisla ako je to dizajn, uljepšavanje, ‘usavršavanje’ onoga što jest. Umjetnost mora biti odraz osjećaja suprotstavljenog istini koja nas okružuje. Niječem da je umjetnost umjetnost ako nije reagiranje na ono što se događa. Ne vjerujem u umjetnost radi umjetnosti, ne vjerujem da je umjetnost sfera usavršavanja odvojena od života, to je za mene kič, a kič je suština današnjeg vremena. To je ispraznost i usmjerenost prema nikamo.” [2] Meki terorizam ne koristi fizičku prisilu i razaranje niti se oslanja, barem ne dugotrajno, na proizvođenje straha i tjeskobe unutar određenog društva. On se otvoreno i izravno protivi zbilji koja se smatra problematičnom, nepravednom, neispravnom, kroz akcije koje mogu biti provokativne, subverzivne, rizične, obilježene začudnošću, odvažnošću, apsurdom i humorom. Hrvatski umjetnik Frane Rogić svoje nove radove s pravom povezuje s konceptom mekog terorizma. 
 
Dva video rada predstavljena u Galeriji VN primjer su umjetnikovog društveno angažiranog usmjerenja. To su video snimke akcija izvedenih na javnim mjestima u Zagrebu. Prva akcija prikazuje umjetnika – njegovu ruku – kako lijepi prožvakanu žvakaću gumu na raznorazne površine po gradu s kojima se susreće na svojoj uobičajenoj ruti hodajući i vozeći se tramvajem i autobusom od centra grada do predgrađa – Žitnjaka, gdje mu se nalazi atelje. To su primjerice naslon sjedala u tramvaju, tramvajski prozor, dugme za zaustavljanje, transparentna površina stanice, zeleno lišće, prometni znakovi, stupovi za struju, kontejneri za otpad, plakati, ograde, stabla, hidrant. Opetovana radnja lijepljena također prati izmjene dana i noći kao i različite vremenske prilike ukazujući da se akcija odvijala unutar dužeg perioda. Za vrijeme procesa apliciranja žvakaća čuju se i zvukovi urbanog žamora koji cijelo vrijeme prati umjetnika u njegovoj akciji.
 
Obilježavanje koje Rogić provodi na mjestima na kojima je prisutan po gradu nije puko markiranje teritorija ili tinejdžerska gesta kojom se izražava prezir prema društvenim normama kroz uništavanje imovine i nonšalantno ponašanje grupacije ljudi u sazrijevanju. Rogićevo označavanje grada ima apsurdni i ludički karakter s elementima komičnosti, ali s obzirom na to da se provodi se od strane odrasle osobe također uznemiruje, zbunjuje i stvara nelagodu koja vodi u područje sveobuhvatnije i ozbiljnije od društveno neprihvatljivog nestašnog ponašanja. Umjetnikova intervencija u javnom prostoru predstavlja otpor koji se artikulira prema zabrani i cenzuri uopće a koje stvaraju neprilike i nelagode na mnogovrsnim razinama.

Jedna od vrsti nelagode koje se javlja promatranjem rada veže se uz gađenje. Gađenje izaziva čin lijepljenja objekta kojega je umjetnik netom prije obrađivao u svojim slinavim ustima pa je tu masu pomiješanu s tjelesnom tekućinom prenio iz intime i nevidljive unutrašnjosti tijela na vidljivu, javnu površinu u kojoj se svako može zateći. Uz to izvanjšenje, gađenje proizlazi iz ukorijenjenih higijenskih normi koje se pak vežu uz mogućnost širenja bolesti i zaraza, a time i nemogućnosti zaštite od drugih koji predstavljaju moguću opasnost. Naslov akcije upravo usmjerava na moguću opasnost koju drugi mogu predstavljati i upozorava: Grad je pun opasnih ljudi. S obzirom na postav, posjetitelj u galeriji video promatra iz blizine i zahvaća samo njegove pojedine dijelove, tek toliko da bude uvučen u rad u kojem umjetnik ostavlja otvorenom mogućnost interpretacije tko je točno, koliko i zašto opasan. Jesu li to oni koji lijepe žvakaće po gradu ili možda oni koji brane da se to čini ili je akcija obilnog lijepljenja žvakaća metafora za sve osobe koje prijete da se dogodi nešto gadljivo, nelagodno i vrijedno prijezira?
 
Rogić to nešto uznemirujuće i gadljivo veže za vlastiti svijet suvremene umjetnost. Unutar videa koji traje više od sat vremena nalazimo na kadar koji je poveznica s drugom akcijom koja kontekstualizira i usmjerava naraciju i umjetnikovu intenciju. Jednu od žvakaća Rogić lijepi na stup iza kojega se vidi zgrada zagrebačkog MSU-a koji je glavni protagonist narednog videa u kojem umjetnik ponovo koristi samo jedan mali objekt. Ovoga puta je riječ o grašku. Uzimajući jedno po jedno zrno graška iz bijele plastične vrećice umjetnik ih baca u staklenu stijenu MSU-a gađajući zatvoreni ulaz muzeja. Isprva se ne razaznaje što to Rogić baca, no kako se akcija odvija, oko vrata muzeja se nagomilavaju zelena zrna, koja se izbliza vide u zadnjem kadru polusatnog videa. Rad je snimljen u širokom kadru koji prikazuje cijelu umjetnikovu figuru, a koja se, uz vijoreće zastave Republike Hrvatske i Europske Unije te stambene zgrade Novog Zagreba, reflektira na staklenoj površini muzeja. Kroz cijeli video montiran je pojačani zvuk udaraca graška o staklenu površinu koji proizvodi efekt sličan udarcima kapljica vode. Akcija nosi naziv Istina je žvakaća guma, a kao i prethodnu, obilježava ju nespokojstvo.
 
Ako je u prvom videu žvakaća guma povezana s opasnošću moglo bi se pretpostaviti da je u ovom grašak povezan s istinom. Referenca na koju se Rogić poziva je priča u kojoj nekonformistički američki rock glazbenik i aktivist Frank Zappa na početku nekog svog koncerta počinje bacati grašak govoreći da ne želi svirati neistinu. Kao i Zappa, Frane Rogić također ne želi sudjelovati u produciranju neistine, te se buni bacajući grašak da bi ukazao na određenu nelagodnu istinu. Za njega je to činjenica da zgrada koja predstavlja krovnu instituciju za podržavanje i promociju hrvatskih suvremenih umjetnika – Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu – ne ispunjava svoju misiju. On bi naime trebao biti “skrovište za umjetnike jer je grad pun opasnih ljudi”. Grad je pun ljudi koji bi rado cenzurirali suvremenu umjetnost, pa je autor stajališta da su umjetnici nedovoljno zaštićeni što kod njega proizvodi nelagodu koju želi transferirati na promatrača.

Zaštita o kojoj Rogić govori ne odnosi se na sakrivanje umjetnika unutar zgrade muzeja, već na rad na podizanju njihovog značaja u društvu. To se po umjetniku djelomično može ostvariti, mnogo više i drugačije nego što se do sada radilo na tome, edukacijom i konstantnim izlaganjem široke publike radovima suvremene umjetnosti kako bi stekli uvid u specifičnu vrijednost umjetnosti u suvremenom dobu. Bez obzira da li je istina MSU-a da nema dovoljno ljudskih resursa, financijskih sredstava, organizacijskih mogućnosti ili nekih drugih vrsta kapaciteta, za Rogićevu umjetničku akciju nema dvojbe: odnos institucije, ma zbog kojih razloga, nije primjeren ni zadovoljavajući ni prema umjetnicima ni prema publici. On je siromašan na što upozorava upravo bacanjem graška, biljke iz porodice mahunarki koje su se nekada koristile kao zamjena za meso zbog čega su i dobile naziv “mesa za siromašne”.
 
Obje umjetnikove akcije upotrebljavaju jednostavne svakodnevne objekte putem kojih se stvara, da parafraziramo značenje mekog terorizma, meka nelagoda, kako bi se pomaknuli doživljaji i spoznaja stvarnosti vezani uz moguće i postojeće cenzure i opasnosti. Naslov koji  objedinjuje radove na izložbi u Galeriji VN glasi Istina je žvakača guma: Grad je pun opasnih ljudi!. Iako zvuči kao da su to dvije tvrdnje iz kojih je moguće donesti valjani, logički zaključak, to nije slučaj. Kao i akcije, naziv izložbe zbunjuje, stvara nespokoj i napetost – kakvi su upravo i doživljaji umjetnika – te istodobno ima nadrealni i paranoičan prizvuk. U taj raspon stanja i doživljaja, akcije svojom apsurdnošću i bezopasnošću unose dodatne jednakopravne razvedravajuće elemente humora i groteske. Ambivalentnost se tako ispostavlja kao važno obilježje radova u kojima umjetnikov otpor obilježava ustrajnost da neće stati u svojim nastojanjima i to upravo iz pozicije u kojoj se nalazi – sam, nezavisan, onkraj sustava, bez obzira na to što je vjerojatno da se radi o sizifovom poslu.
 
Filozof Nelson Goodman umjetnost interpretira kao područje spoznaje, povećavanja znanja i proizvođenja svjetova odnosno svjetotovorstva, što se po autoru općenito odvija kroz sastavljanje i rastavljanje, isticanje, uređivanje, brisanje i dopunjavanje te izobličenje. Meki terorist Frane Rogić upravo to čini kritičko-duhovito-apsurdnim javnim akcijama kroz metaforu lijepljenja gadljivih-odbojnih žvakaća i bacanjem ubogog-neprimjetnog graška omogućujući gledateljima da prožive intenzitet koji ubrzava uvid u istinu koju se može, povodeći se ponovo za Goodmanom, interpretirati kroz pojam ispravnosti – u ovom slučaj ne-ispravnog odnosa i postupanja društva a posebice matičnih institucija spram umjetnika.