Njemačka filozofkinja Hannah Arendt je u svojoj znamenitoj knjizi „Eichmann u Jeruzalemu“ postavila tezu da velika zla u povijesti nisu počinili fanatici i sociopati već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su akcije u kojima sudjeluju normalne. Tamo gdje je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban: potrebni su samo poslušnost i pokoravanje zakonu, angažiranje većeg broja "normalnih" osoba i institucionalna suradnja, kojom se zlodjelo proširilo na čitavo društvo. Adolf Eichmann u knjizi je prikazan kao Apsolutni Birokrat, frustriran i ambiciozan, onaj koji je htio savršeno odraditi povjereni mu posao, premda je taj posao značio slanje milijuna ljudi u smrt.
Na predavanju će biti istaknuti radovi nekih umjetnika koji primjere gotovo neizrecivog užasa prikazuju bez vizualnog sučeljavanja s tim strašnim događajima. Vjerojatno je najpoznatiji primjer takvog postupka dokumentarni film Shoah (režija: Claude Lanzmann, 1985.) koji se bazira na osobnim svjedočenjima. U filmu svjedoče bivši logoraš, željezničari, stanovnici mjesta u okolici logora i nacistički oficira: njihove priče slušamo a da nam nije predočena niti jedna fotografije s prikazima mrtvih tijela.
U uvodu će biti pokazani radovi umjetnika koji su ostavili moćne vizualne iskaze o životu prije holokausta (August Sander, Roman Wishniac) ili su bili žestoki kritičari nacizma (John Heartfield). Na primjerima radova umjetnika kao što su Jochen Gerz, Rachel Whiteread, Santiago Sierra, Mangelos ili Mirosław Bałka biti će pokazano kako su umjetnici reagirali na holokaust i na neke kasnije oblike fašizacije društva. Dio predavanja bit će posvećen opusu njemačkog slikara Gerharda Richtera i njegovom vlastitom suočavanju s traumatičnim događajima iz njemačke povijesti 20. stoljeća. Na kraju, istaknut će se nekoliko upečatljivih primjera recentnih umjetničkih projekata koji su utemeljeni na očuvanju memorije kao bitnom faktoru u suprostavljanju sve prisutnijem povijesnom revizionizmu.

O projektu Geografija straha:
Živimo u lošem svijetu u kojemu su ekonomske i socijalne krize postale normalnost, a sve veći stupanj egzistencijalnih ugroženosti, pandemija korona virusa, nedavni potresi i poplave, uključujući ne/brigu državne birokracije, aktivirali su strah, tjeskobu, jezu, paniku i prestravljenost kao pokretače naših svakodnevica. Budući da su strah, strepnje i nelagode duboki doživljaji koji nisu svodivi na empirijske klasifikacije i generalizacije, umjetnost je, možda više od drugih oblasti ljudskog djelovanja, osposobljena da govori o njihovim nijansama i ambigvitetima. Stoga projekt „Geografija straha“ nastoji kroz umjetničku građu detektirati neke društvene mehanizme i procese koji aktiviraju osjećaje straha, tjeskobe i panike i istražiti kako ti osjećaji postaju osnova za otpor ili javni iskaz. Kako živjeti, kako misliti i djelovati u lošem svijetu pri tom postaje etičko pitanje.
Projekt Geografija straha uključuje grupnu izložbu, filmsku projekciju, i diskurzivni program s nizom predavanja Darka Šimičića o tematiziranju straha u suvremenoj umjetnosti.
Program se odvija u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac.
Program je financiran sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.

Fotografija: August Sander: Policijski oficir, 1925.