Grad izvana, grad iznutra

"...zašto volimo snimati i zašto volimo gledati fotografije? Je li to pomalo voajerstvo, zabadanje nosa, ili odraz našeg ljudskog stanja? Umjetnost proizašla iz umijeća rukovanja tehničkom opremom predočuje nam produkt čovjekova iskustva, odgovor kako  tumači i kako transformira svoje opažanje.
Umjetnička fotografija kao krajnje demokratičan vizualni medij, odnosno, kako ga je u kratkoj bilješci o sebi nazvala Karmen, „najrealniji medij“, cijelu svoju povijest i povijest svoje estetike ispisuje u plodonosnom kolebanju između umjetnosti i tehnologije, ne zatvarajući nikad taj otvoreni odnos. Moment bilježenja, dokumentiranja u fotografiji uvijek ostaje prisutan, omogućujući međutim, uvijek svome tvorcu da njome izrazi i potvrdi vlastitu emocionalnost i estetiku.
Umjetnička fotografija od svakog autora traži da se prema povijesti samoga medija uvijek iznova postavlja.
Kako se u tu povijest uključuju naši autori?
Nenad prikuplja dojmove o objektima, prizorima, prostoru i vremenu, fasciniran ponekad vizualnim vrijednostima poput igre svjetlosti i sjene, ponekad aluzivnim vrijednostima kadra koji zahvaća objektivom, ponekad duhovitom dosjetkom kojom otvara mjesto gledatelju kako bi ga doveo u dijalošku poziciju i ostvario interakciju s njime. Gledatelj je pozvan da prati kojim se smjerovima kretao fotografov pogled, kako je hvatao kadar. Razlučujući gledanje i viđenje, gledatelj je pozvan otkriti što je zapravo, i kako, gledao fotograf, te razumjeti i vrednovati njegov emocionalni angažman i tako uspostaviti vlastiti. Svoje pristajanje ili nepristajanje, sviđanje, svoj teatarski smijeh na pravome mjestu, nježnost prema predstavljenome objektu. A odnos autora prema izabranom objektu izražen je bitnim vizualnim distinkcijama: gleda li fotograf predmet stojeći paralelno s njime na istoj visini ili, pak, stoji iznad njega, ispod njega, gleda li ga iskosa...
Gledatelj je i tu pozvan otkrivati odaje li fotografov pogled divljenje ili ironiju, sklonost bezazlenoj i dobrodušnoj igri ili komičnom izvrtanju.
Isto tako, pozvan je vagati i raščlanjivati što sugerira odnos prema obojenju prizora, koliko je boja zasićena? Jesu li „šetnje“ autorova oka bile mirne i harmonične ili su skokovite? Upitati se o sredstvima postizanja ravnoteže kadra, jesu li kadrovi zaokruženi, jesu li dovršeni?
Karmen, s druge strane, stavljajući težište na pojam koji je i sama u bilješci o sebi spomenula, pojam obrada, donosi nam drugačiju fotografiju. Na njezinim fotografijama i statičnost motiva zna biti odraz nečeg dominantno dinamičnog. Nešto se dogodilo ili se upravo događa ili se tek naslućuje kao očekivani događaj. Ciklus „Pogled iz moje knjižnice“ pokazuje malu ulicu na koju gleda kroz prozor. Zgrada preko puta ima samo naizgled mirno pročelje, jer je iza prozora jedna ili više osoba. Osoba koja nešto čini. Netko je upravo prošao ulicom ili nailazi. Svjetlo se upravo upalilo ili ugasilo, pa vidimo izloške likovne izložbe postavljene u knjižnici. Keramičke figure sugeriraju željeni pokret, zakoračuju u prostor izvan kadra fotografije, izvan stakla. Fotografija „Lutak“ prikazuje karikirani ljudski lik koji se upravo strovalio u fotelju. Netko je prošao i za njim je ostao zamućeni trag. Ciklus „Ples“ daljnji je iskorak u tome smjeru. Likovi u pokretu pretapaju se u naslojenoj slici ili slikama, čime fotografkinja uspijeva zarobiti trenutak kretanja. Kretnje mogu biti plesne, kako sugerira i naslov ciklusa, ali niti ne moraju. Obično i svakodnevno kretanje možemo gledati i vidjeti kao ples.
Postavljajući zajedničku izložbu u našoj knjižnici dvoje nam je autora podarilo jedan posve osebujan i emocionalan „paralelni slalom“ gradom koji poznajemo i volimo..." (iz predgovora izložbi M. Ajduković)

Autori o sebi
KARMEN STOŠIĆ
Likovnošću se bavim kroz razne medije još od najranijih dana, od foto sekcije u osnovnoj, preko slikarstva, za vrijeme studija povijesti umjetnosti i filozofije. Prva izlaganja bila su 1984. u Galeriji SC, gdje na izložbi „Mladi, novi“ izlažem objekte u kojima na crtež interveniram ogledalima razbijajući realno i stvarajući nove slike u istoj slici. Nakon samostalne izložbe „Etida za dvije ruke“ u Rijeci, gdje izlažem crteže rađene istovremeno objema rukama, prestajem s izlaganjem.
Otkrivanjem  digitalnih mogućnosti intervencije u fotografiju,  vraćam se likovnosti i izlaganju digitalnih obrada i fotografija na nizu samostalnih izložaba, a od 2009. kao članica Fotokluba Zagreb sudjelujem i na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od brojnih nagrada istaknula bih počasnu vrpcu FIAP za pojedinačnu fotografiju na 34. Zagreb Salonu - Fotografija, prvu nagradu na izložbi „Fotografkinje 2014.“, drugu nagradu za izložbu „Žene snimaju 2016.“, prvu nagradu za „Bicikl-čovjek-bicikl“ 2016. itd. Fotografija je polazište svakog mog rada, iz nje se digitalnim postupcima rađaju obrade koje ističu motiv, ideju i estetiku, stvarajući nestvaran doživljaj temeljen na najrealnijem mediju, fotografiji.
NENAD TICA
Najprije sam se rodio. Trećeg studenoga 1957. u Zagrebu.
U Zagrebu sam pozavršavao sve škole i ispite.
Sada živim u Stubičkim Toplicama. Radim, još malo.
Fotografijom se bavim od 1968. godine. Prelazak na digitalnu fotografiju sam dosta dugo odgađao, dok nisam otkrio i prihvatio prednosti pred filmom. Svi motivi su mi ineresantni.
Moram spomenuti prijatelja Borisa Krstinića s kojim sam se počeo "ozbiljnije" baviti fotografijom i proveo dane i noći u tamnoj komori. Uvijek je bio dobronamjerno kritičan, te nesebično davao savjete. Moj Učitelj. 
Drugi Učitelj mi je Milan Fizi. 
Sudjelovao sam na desetak zajedničkih izložbi i natječajnih izložbi, a iza mene su i tri samostalne izložbe. 
Samo bi napomenuo da baviti se fotografijom nije puko okidanje, nego stalno učenje. Te težnja prema još boljoj i kvalitetnijoj fotografiji. 
Fotografija za mene znači radost.