Hrvoje Spudić - 1m² svjetla: skica za film

U radu Kvadrat svjetla, što ga je od jeseni 2020. do danas izveo u tri iteracije (u Beogradu, u sklopu programa 3M3 galerije Kolektiv (kustosica: Anđelka Bnin-Bninski); u Beču (EMAF festival); te na istoimenoj izložbi u Galeriji Bernardo Bernardi zagrebačkog Pučkog otvorenog učilišta (kustosica: Maja Flajsig)), vizualni umjetnik, po struci arhitekt Hrvoje Spudić već samim nazivom naglašava referencijalnost te priče kako prema modernoj povijesti umjetnosti (u kojoj geometrijski lik kvadrata igra presudnu ulogu 'odskočne daske' za prevrednovanje prostora slike i shvaćanja slikovne reprezentacije, od Crnog kvadrata (1915.) i Bijelog na bijelom / Bijelog kvadrata na bijeloj površini (1918.) Kazimira Maljeviča, preko Pozitiva i negativa (1959.) Vlade Kristla nadalje), tako i prema raznolikoj mitologiji u kojoj, tijekom povijesti, i i svjetlo i kvadrat samostalno (kao i geometrijski likovi i tijela generalno, poput trokuta i piramide), a posebno zajedno, nose primisao svetog i božanskog. Neočekivano je i poticajno, međutim, to što su značenja ovih, za 'svijet umjetnosti' samorazumljivih i gotovo banalnih asocijacija, demistificirana i de facto demitologizirana naizgled tehnicističkom metodologijom njihovog induciranja ili konstrukcije, tj. materijalizacije konkretnog Kvadrata svjetla, i sveg asocijativnog što taj sa sobom nosi. Korisno je, stoga, ukratko se općenito osvrnuti na Spudićevo dosadašnje djelovanje. 

Ono bi se pak moglo objediniti idejom o dosljednom širenju svih medija kojima se bavi. Upravo tako: kojima se bavi, a ne koje koristi ― da bi putem odabranih medija nešto reprezentirao ili projicirao, kamoli ispripovijedao ― jer su temeljno polazište Spudićevog rada principijelno sami mediji ili, klasičnije rečeno, izražajna sredstva vizualno-kulturne proizvodnje. U Spudićevom slučaju, isključimo li na trenutak njegovu također stalnu praksu maketarstva u polju arhitekture, to su najčešće raznovrsni analogni mediji tiska te stvaranja fotografske ili filmske slike, dakle: statične ili pokretne. Potonjim se poljem Spudić kreće tako što uglavnom izbjegava osnovnu svrhu kamera i filmova, što će reći snimanje kao svjetlosni odraz stvarnosti, te se radije usmjerava na preoblikovanje načina njezine fotofilmske reprodukcije ili, ako navodnu realnost katkad i zabilježi, to je skoro uvijek s jasnim ciljem osvješćivanja određenog sloja medijske transformacije te iste 'realnosti'. Karakteristično je za recentna Spudićeva istraživanja što mnoga na različite načine kruže oko metafizičkog pojma praznine, koja se u pojedinim radovima redovito izražava na materijalnoj razini odsustva ovog ili onog elementa, što bi ga inače očekivali pri upotrebi izabranog medija, no takva odsustva pri opetovanim izvedbama radova također poprimaju spontane, intuitivne spiritualne slojeve.

U kontekstu ranijih itineracija Kvadrata svjetla, pritom praćenih ambijentalnom glazbom Svena Sorića (također dizajnera i arhitekta, s kojim Spudić čini duo za oblikovanje i tisak This Town Needs Posters) rađenom u drone-noise ključu, praznina je bila utjelovljena kao svjetlosna site-specific intervencija na trošnoj fasadi zgrade u središtu Beograda, s postupnim paralelnim osvjetljavanjem kvadratne metalne ploče snopom umjetnog svjetla iz reflektora, te svjetlom Sunca na zalasku; pritom su vizualna i audio-izvedba i projekcija na instalaciju trajale koliko i sam zalazak, uspostavljajući doživljaj praznine kroz kvadrat svjetla kao kolektivni ritual. Zatim, takav se spoj nastavio u Galeriji Bernardo Bernardi, kad je Spudić proširio svoj koncept početnim performansom, prilikom otvaranja izložbe i prve audiovizualne izvedbe-projekcije u tom prostoru, tako što je, umjesto upotrebe metalne ploče kao podloge za svjetlo, na zidu galerije, nasuprot prozora kroz koji je dopiralo sunčevo svjetlo na zalasku, aplicirao kvadrat pomoću nanošenja 24-karatnih zlatnih listića pred posjetiteljima/icama. Na taj način, ritual je dobio i personificiranog izvođača: osobu koja željenu fizikalnu i spiritualnu energiju zlatnog kvadrata svjetla, odnosno umjetnički transformiranog zalaska Sunca, usmjerava i raspoređuje za okupljenu grupu ljudi. Sada, postav u Galeriji VN podrazumijeva još jedan korak dalje za cijeli rad, tako što autor izlaže sve segmente mehanizma pomoću kojih će izvedbu-projekciju uživo transformirati u eksperimentalni film urađen analognom tehnologijom; i tako, predstavljajući publici hardver svoje ideje, svog softvera, razobličiti ritual kao događaj koji na razini izvedbe nipošto nema mistične konotacije, što pak njegove metafizičke mogućnosti ne čini ništa manje učinkovitima i uvjerljivima, naprotiv. Premda je svrha ove izložbe upravo to da demistificira umjetnički postupak kojim nastaje prostorna prisutnost što ne potiče nimalo profane asocijacije, pomisao da će, jednom kad film bude gotov, kino-publika postati prožeta ogromnom svjetlosnom površinom koju kamera polako zumira od podloge za svjetlosnu projekciju, postavljene u prirodnom okolišu, do isijavanja što ispunjava cijeli prostor kino-dvorane, izražava ideju da je transcendentno meditativno stanje, potrebno svakom pojedincu (kako god ga razumijevali), moguće doseći unatoč nepretencioznoj demonstraciji 'trikova' što mu pomažu da se dogodi. Utoliko je autorov tehnicizam, ako mu se postupak može (i) tako okarakterizirati, posve lišen svakog nihilizma i nekritičke vjere u vlastita sredstva. Štoviše, autor afirmira radost razumijevanja i igre s tehnologijom u nesvakidašnje prijemčivom spoju multimedijske umjetnosti i inženjerske znanosti, humanih motiva i ostvarenja što ne umanjuje, nego ravnopravno proširuje dojam i užitak posebne svakodnevne radnje koja je toliko univerzalna da bi se sa sigurnošću moglo reći kako joj se vesele svi ljudi na svijetu. Beziznimno intuitivno sluteći njenu duboku obnavljajuću vrijednost za sve njih. Riječ je, naravno, o promatranju zalaska Sunca.

-------------------------------------------
U galerijskom prostoru može istovremeno boraviti maksimalno petnaest posjetitelja. Covid potrebe i maske su obavezne.