i.j.piNO: MOJIH (prvih) 50… Netipična / nekonvencionalna i nonšalantna retroŠ.pek.TIVA

MOJIH (prvih) 50…
SAD i NIKAD VEC…
x.X segment
Netipična/nekonvencionalna i nonšalantna retroŠ.pek.TIVA.,
segment/seqenca X... CRO&world ARTouring

Ukoliko krenemo od toga da knjižnice ne prenose sliku svijeta, već zajedno s njim proizvode njegovu mnogostrukost, u kontekstu specifičnosti kao što je jedna galerija u knjižnici (ili knjižnica u galeriji, jer poredak uvijek može biti drugačiji), unutar ovakvog semantički uspostavljenog polja, možemo posegnuti za rizomom, kao pojmom kako ga objašnjavaju Deleuze i Guattari: „bilo koja točka rizoma može se, i treba, spojiti s bilo kojom drugom (…) nije svaka značajka nužno povezana s jezičnom značajkom: semiotički lanci svakojake prirode spojeni su s raznovrsnim načinima kodiranja – biološkim, političkim, ekonomskim itd. lancima – što se koriste ne samo različitim režimima znakova nego i statusima različitih stanja stvari.“ [1]  A stanjem stvari, uporno i dosljedno kroz svoju se umjetničku praksu bavi Pino-Josip Ivančić, vizualni umjetnik, performer i glazbenik.
U sklopu obilježavanja svojih, kako i sam kaže, prvih 50 godina umjetničkog djelovanja, jedna od izlagačkih točaka je i Galerija Prozori. Dio programa u sklopu retrospektive, osim izložbe, čini i koncert benda Maer te projekcija Pasolinijeva filma Uccellacci e uccellini, naime, ove se godine obilježava sto godina od njegova rođenja. Poveznica između ova oba prateća programa je Valter Milovan, osnivač benda Maer i znanstvenik kojemu je Pasolinijeva poetika jedan od znanstvenih interesa, a ovakav tip suradnji, ujedno je i stalno mjesto Pinove umjetničke prakse. Svoje konceptualno usmjerenje Pino kanalizira kroz različite umjetničke medije te njegova praksa obuhvaća performanse, akcije, kolaže, skulpture, eksperimente u mediju zvuka, pa tako i retrospektiva u Prozorima uključuje radove u različitim medijima i iz različitih razdoblja njegova stvaralaštva. Uvod u izložbu rad je Moji ružičasti snovi, dječji kišobran postavljen ispred galerije, dok su u prostoru galerije/knjižnice izloženi kolaži, prostorni crteži, umjetničke knjige, skulpture. Radovi obuhvaćaju period od sedamdesetih godina do danas, te uključuju originalne radove, dokumentaciju performansa ili segmente nekih od prošlih radova, ponovljenu izvedbu starijih kolaža, ali i novi rad Smo si kuraja dale, koji tematizira jedan od prvih ženskih štrajkova u Istri.  Kako u tekstu Nekoliko teorijskih natuknica za prilog razumijevanju aktivističke poetike Pina Ivančića piše Nataša Lah, njegova je „(…) životna filozofija jedna vrsta sveobuhvatne akcione poetike, koja se ne dijeli na radno, kreativno ili slobodno vrijeme.“, pa je tako i poruka koju šalje vjerodostojna –  svoje radove, akcije, performanse, glazbu, Pino zaista i živi, pritom ne ostavljajući ni gledatelja/posjetitelja ravnodušnim. U svojem je eklektičnom i pomaknutom umjetničkom izričaju autentičan – ne fingira, ne uljepšava i na kraju, što je možda i najvažnije, ne odustaje. Ne odustaje od ideje da je važno postavljati pitanja, da je važno upozoravati, prodrmati dominantna uvjerenja ili vrijednosne sustave, glasno govoriti o stvarima o kojima je važno. Uvijek prisutan, ali nikad u središtu umjetničkog mainstreama, svoj je rub konsolidirao kao poziciju koja se prepoznaje kao legitimna i vjerodostojna. Taj je rub točka iz koje kreće i kojoj se vraća, pa tako ni retrospektivu ne zamišlja kao klasični format s određenim zadatostima, već joj pristupa ovisno o prostoru u kojem izlaže. Koncipirajući vlastitu retrospektivu, odnosno retrospektive, kao fluidne postave u različitim prostorima, inovirajući ih s malim otklonima, primjerice u Prozorima u postav uključuje radove umjetnika amatera Špire Dmitrovića, uspostavlja heterogena semantička polja unutar kojih su vizure nelinearne i jednakovrijedne. Upravo je ta dvostrukost, s jedne strane neopterećenost formom i prividna lakoća izlaganja, dok s druge društvena angažiranost i aktivistički pristup koji se prelama kroz različite medije u kojima se izražava, karakteristična za autorovu umjetničku praksu. U tom je smislu moguće izložbu i.j.PINa u Prozorima razumjeti na tragu instalacije, kako ju definira Groys, osobito u odnosu na izlagački prostor. Naime, prema Groysu, prostor instalacije može integrirati razne stvari koje je stvorio umjetnik, a njezina je materijalna podloga prostor sam. Pritom instalacija ne reprezentira postojeći odnos među stvarima, nego nudi mogućnost korištenja stvari na individualan subjektivan način. Otvarajući posjetitelju mogućnost da da uđe u umjetničko djelo, da se smjesti unutar njega, instalacija stvara potpuno drugačiji odnos te je, kao umjetnička vrsta, posebno važna jer je uključujuća spram heterogenosti suvremenog kulturnog prostora te predstavlja „odluku koja se zbiva ovdje i sada“. [2]  Nije li, na tom tragu, knjižnica, odnosno galerija u sklopu knjižnice, upravo „idealan“ prostor u semantičkom i topološkom smislu za izlaganje instalacije? Jer ako zaista pristajemo misliti knjižnice kao rizome – centre odnosa između razlaganja i skupljanja –  stratificirane, podijeljene na teritorije, označene, ali, istovremeno, kao one koji napuštaju teritorij i neprekidno izmiču dok se ne rasprsnu u nedoglednicu, onda smo se uspjeli približiti ideji i potencijalu koji knjižnica/galerija sadrži. Potencijalu koji proizlazi upravo iz njezine mnogostrukosti, da u svakom trenutku nevidljivo može učiniti vidljivim, potkopati ili makar osvijestiti dominantne hegemonije. Stoga retrospektiva i.j.PINa upravo ovdje, dodatno podcrtava konstantu njegove umjetničke prakse kojom se autor, ne mireći se sa sadašnjošću, traži od nje da preko neizvjesne budućnosti iskupi svoju potisnutu prošlost.
 

Josip Pino Ivančić pulski je umjetnik, performer i glazbenik. Alternativnoj kulturnoj sceni poznat je još od početka sedamdesetih godina kada ulazi u krug konceptualaca i performera. U to vrijeme s prijateljima stvara mental spirit music, a pod utjecajem Beuysa započinje proces stvaranja tzv. “socijalne skulpture”, čime već tada pripada nevelikoj skupini konceptualnih umjetnika koji su angažirano propitivali socijalistički vrijednosni sustav, ponajprije smisao rada i poziciju radnika. Od devedesetih do danas realizirao je niz provokativnih izložbi i performansa. / Gostujući umjetnik je bivši rudar Špiro Dmitrović koji je doživio rudarsku nesreću. Odmalena je pokazivao svoj interes za odmak od klasičnog radničkog okruženja, ali zbog životnih prilika završio je kao rudar. Uz to sa strane radi nešto za sebe u likovnosti, bez veće ambicije da nekoga fascinira... A interesira ga da mlađoj generaciji prenese nešto iz rudarskog miljea i da se taj, nekada cijenjen posao / kruh sa sedam kora / ne zaboravi.

Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunorodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.