Ida Loher: Pauza

Tijelo koje traži predah

 
I have measured out my life with coffee spoons.
T. S. Elliot
 
Multimedijalni diptih sažetog naziva “Pauza” autorice Ide Loher kao centralni motiv postavlja instituciju ispijanja kave. Taj etiopski napitak “vruć kao pakao, sladak kao ljubav” podloga je za razvijanje kratkih narativnih formi bliskih onome što teorija književnosti i feministička kritika naziva ženskim pismom. Povijest književnosti taj pravac, kojeg su pokrenule francuske feministkinje, opisuje kao radikalno drugačije pisanje, ono koje daje glas ženskom tijelu i njegovim specifičnim iskustvima: traumama, sjećanjima, zadovoljstvima.

Na tom tragu možemo čitati Idine posve nepretenciozne, kratke bilješke u prvom licu. Ponekad se radi o jednoj riječi ili sažetoj sintagmi i nekako ostaje nejasno da li je riječ o opisu date situacije ili svojevrsnoj mantri. Čitamo ih u prvom dijelu diptiha, kao riječi koje plutaju po površini crnog napitka ili pak nestaju u šalici kave. “Polako”, “odmor”, “čekati”, “mojih pet minuta” vidljivi su tek na trenutak sugerirajući da se slobodno vrijeme žene opterećene reproduktivnim radom i poslovnim obvezama, da parafraziram Elliota, mjeri isključivo u šalicama kave za van, koja se srče uz put ili na kratkom odmoru.

Pitanje (pre)opterećenosti reproduktivnim radom i radom za nadnicu (u čijoj srži zvoni ono fundamentalno pitanje o (ne)mogućnosti ostvarenja žena kao cjelovitih bića unutar patrijarhalnih društvenih odnosa) postalo je još kompleksnije u aktualnoj krizi i vremenu izvanrednog stanja uzrokovanog pandemijom COVID-19. Situacija lock downa podcrtava tjelesnost ženskog iskustva potpunog zatvaranja i izolacije unutar vlastitog doma, koji postaje i naše utočište i mjesto našeg zatočeništva. Istovremeno, prostor klaustrofobije i prostor zaštite. Dok još uvijek traju sociološka istraživanja o načinu na koji mjere sigurnosti u vremenu pandemije utječu na spolnu podjelu rada unutar kućanstva, Ida intervenira u datu situaciju, s posebnim fokusom na žensko pitanje, i čini je vidljivom na vrlo suptilan i efemeran način. Izabire svoje bliske prijateljice - Anu, Ivu-Matiju, Ivu, Tamaru, Maju – sve redom majke i zaposlene žene koje djeluju u sferi kulture, humanistike i obrazovanja, te ih izaziva da u datim uvjetima pronađu nove prostore subverzivnih gesti bijega- uz kavu. Svakog jutra, u posebno osmišljenom “obredu” obraćanja prijateljicama koji se sastoji od slike, točnije od “jarmushevske” fotografije šalice kave poznate iz prve scene njegovog kultnog filma Coffee and Cigarettes te prateće tekstualne motivacije za dan. Poziva ih da odgovore svojom “pauzom” te da se odmaku od dnevne rutine i obaveza. One pritom šalju fotografije s motivom šalice kave, koje postaju svojevrsni dokaz da je doista pronađeno vrijeme za odmor, ma kako ono kratko bilo. Naizgled jednolične snimke šalica kave promatramo u drugom djelu diptiha. Snimljene su u krupnom planu, opet “jarmushevski”, odozgo. Okinute su kamerom na mobilnom aparatu ponekad u eksterijeru, vrtu ili na ulici, u šetnji psa i češće u interijeru. Kava se pokazuje savršenim napitkom za bijeg, ali i napitkom koji tješi. To dolazi posebno do izražaja uz šalicu kave snimljenu na dan razornog potresa u Zagrebu (“četiri kafetjere smo danas kuhali”). Bilo je potrebno svega  nekoliko sekundi da nestane čvrsto tlo pod našim nogama i da je naše utočište i mjesto našeg zatočeništva postane nesigurno.

Gledano u cjelini, niz (kolažiranih) fotografija i intimnih dijaloga na daljinu čitamo kao fragmente o ženskoj svakodnevici u vrijeme krize koja je istovremeno poznato obična i zazorno neobična. Ti specifični zapisi, koji djeluju poput ulomaka iz dnevnika, opisuju atmosferu početka dana, otkrivaju asocijativan tijek misli, podatke o okolišu poput oporih mirisa ili podatke o vremenskim nepogodama i neprospavanim noćima. Pažljivo skupljene i ispletene u Idinom radu kao u nekom starinskom herbariju postaju autentična iskustva o ženskom tijelu koje traži predah.