Iva-Matija Bitanga: Meni je to normalno

„Nikad neću biti lijepa“, pomislila je kao devetogodišnja djevojčica umjetnica Iva-Matija Bitanga, promatrajući fotografiju na kojoj pozira pored oleandera, snimljenu kako bi joj ostala uspomena na jedno ljetovanje.  Oleander je imao crvene cvjetove, a crveni su bili i umjetničini obrazi na fotografiji. Baš negdje u to vrijeme dijagnosticiran joj je lupus. Ova autoimuna bolest, vučjeg naziva, a crvenog leptirastog oblika na licima oboljelih, tema je aktualne izložbe kojom se Iva-Matija Bitanga predstavlja u Galeriji VN. „Meni je to normalno“ naziv je izložbe i rečenica koju umjetnica ponavlja kao naučenu mantru svim znatiželjnicima koji je ispituju o porijeklu i uzrocima crvenila njenog lica. Razgovore o svojoj bolesti običavala je, već od rane mladosti, voditi na blagajnama najrazličitijih dućana, a posebno onoj u zagrebačkoj Nami, pripovijeda nam Iva-Matija. Ondje bi je znali pitati: „A Vi ste uvijek tako crveni?“. Često su uslijedila pitanja o tome nije li se malko previše sunčala i opekla na suncu te ima li možda, ipak, rosaceu, uz neizbježne savjete o odličnim kremama ili, pak, dermatolozima koji će joj zasigurno moći pomoći u rješavanju njezinog „problema“.

Teško je biti različit, rano je otkrila naša umjetnica, jer ljudi se boje i najmanjeg otklona od svega onoga što je društveno prihvaćeno kao „normalno“. Bolest, već sama po sebi, predstavlja otklon od normalnog, jer normalno je biti zdrav. Uz to, lupus je rijetka bolest; o njoj većina ne zna mnogo, a nepoznato uvijek izaziva nelagodu,  strah, pa i gnušanje. Motiv crvenog leptira, karakterističan za lupus, umjetnica provlači kroz svoje brojne radove, pa tako i one izložene u Galeriji VN. Ona svoje lice boji crvenom bojom, potencirajući njegovo crvenilo, otiskuje „leptirastu masku“ na papir i slika mrlje nalik leptiru. Masku izrađuje i kao instalaciju u galerijskom prostoru, pri čemu ona dobiva gotovo karnevaleskna svojstva.  U doba karnevala, sve je dopušteno, smatra Bakhtin. Interakcije između ljudi postaju neposrednije, dolazi do preklapanja svetog i profanog, mladog i starog, lijepog i ružnog, a sve ono što je van karnevala suprotstavljeno, u njemu se stapa u euforičnom jedinstvu. Ovakvo podrivanje ustaljenih struktura i stereotipa priziva i Iva-Matija Bitanga svojom izložbom. S jedne strane, bolest i njena karakteristična obilježja u vidu crvenog leptira, ona prezentira kao masku. Jer lupusom obojeni crveni obrazi zaista izgledom podsjećaju na masku, a umjetničinom intervencijom ta se impresija pojačava te stječemo dojam kako je odlučila oponašati maske sa venecijanskog karnevala. No, istovremeno, maska otkriva bolest – „grešku“ u umjetničinom organizmu kojom se ona odvaja od onih drugih - zdravih. Odbijajući prekriti svoje lice zelenim puderom koji ublažava crvenilo, Iva podriva nametnute stereotipe o ljepoti, odbijajući se stopiti s masom. Ona će se radije, u karnevalesknom duhu, narugati društvenim konvencijama koje nalažu prešućivanje bolesti, kao i njeno skrivanje, otisnuti će crvene mrlje na svom licu ili izložiti portrete na kojima pozira s krznenom lisicom oko glave koja „glumi“ vuka.

O svojoj bolesti Iva-Matija Bitanga pripovijeda na autoironičan i duhovit način, te iako naslućujemo kako bi ponekad radije izbjegla razgovore o crvenilu lica na blagajnama dućana s pozamanterijom, ona ih prepričava s čitljivom simpatijom. Komičnu dimenziju čitavoj izložbi daje zvučna kulisa koja predstavlja svojevrsnu povijest Ivine bolesti. To nije medicinska povijest bolesti, već ona sasvim intimna. No, umjetnica je prevodi na latinski googleovim alatom za prevođenje. Ona ne razumije latinski jezik, ali odlučuje čitati svoju povijest bolesti na jeziku medicinske struke. Ironijska je oštrica ovdje uperena pomalo i prema spomenutoj struci, jer lupus – bolest od koje Iva boluje već desetljećima – još uvijek je nedovoljno istražena i o njoj se malo zna čak i u medicinskim krugovima. Otprilike onoliko koliko Iva poznaje latinski.