Iva Šišak: Svijet se nudi tvojoj mašti

Iva Šišak istražuje prostor slobode na različite načine.
Na njezinim se fotografijama snažno osjeća prisutnost vode, zraka i zemlje koji nikako nisu samo kulise za lijepi ili zanimljivi prizor. Cijeli svijet prožet je povezujućim elementima koje autorica vidi i na mjestima na kojima bi mnogi vidjeli sukob između prirode i čovjeka: u gradovima, na napuštenim mjestima koja vape za čovjekovom rukom. Na njezinim je fotografijama čovjek ponekad nasuprot gradu, nasuprot oceanu, ali nema sukoba između njih. Između čovjeka i svijeta postoji neki sporazum da se u ovome životu neće svađati i miriti, čak ni onda kad se ne razumiju. Mirno će se promatrati i voljeti, dok su tu, jer je čudesno biti tu, stvaran i živ, moći sudjelovati u raskoši života.
Njezina kamera bilježi trenutke susreta, kao što je dodir prijateljske ruke, urastanje stabla u oblake, kraljevska zaokruženost kapljice vode u dodiru s listom na kojem se uspjela zadržati, u nagibu koji prirodno poziva na pad.
Toliko je ljepote u tom kratkom trenutku dodira između bića. Zrak podržava pticu u letu, ocvali tulipani umiru u bogatom zelenilu livade na kojoj su rođeni. Na istoj su ružinoj grani suhi cvjetovi, zrele cvjetne glave koje već pomalo stare i mlade ruže u punoj snazi. Ivine fotografije pronalaze suživot tamo gdje bi skeptici vidjeli usamljenost i razlog za brigu, društvenu kritiku ili potvrdu osobnih poraza. Je li jako usamljen plavi brod sakriven u šašu? Osjeća li se neispunjeno i odbačeno boca koja sama stoji na prozoru kamene kuće? Pati li zgrada na kojoj se vijori zastava, jer je praznik, a nikoga nema na prozorima?

Stvari su usamljene, kao i bića, i to je ono što na njezinim fotografijama osjetimo odmah. No, u kakvom je okruženju ta usamljenost i što nam govori tišina usamljenih bića? Postoji govor koji nije moguće iskazati drugačije nego na ovaj način, kako to čine njezine fotografije. Postoje trenuci kad smo sami, ali tako dobro uklopljeni u svoju okolinu da se u njoj ugodno osjećamo, zahvalni na tome što smo tu, svjesni trenutaka koje dijelimo s bićima i stvarima. I da, radi se o svjesnosti koju autorica na emotivan način, kao poruku srca, prenosi jezikom fotografije putniku namjerniku koji će zastati pred njima i duboko udahnuti misao kao osjećaj. Je li potrebno nešto više reći o ljepoti života nakon što se udahne miris neba u rano proljeće? Trebamo li uopće trošiti riječi nakon što ugledamo mrava koji se popeo u okrilje raskošne ružine ljepote i malo se odmorio u njenim mekanim, mirisnim laticama? Možemo li nešto više reći o koracima koje napravimo u životu nego što to govore fotografije ostavljenih, izuvenih cipela pred odškrinutim kućnim vratima?

Ništa na Ivinim fotografijama nije samo, čak i kad je usamljeno. Ona vidi povezanost među bićima, sklad postojanja, podržavanje maloga i velikoga, veličanstvenog i običnoga. Na njezinim je fotografijama otisak duhovnosti prisutan u napuštenim, upotrijebljenim, korištenim stvarima. Voda, zrak i zemlja od kojih smo satkani kao ljudska bića grle nas tijekom cijeloga života, povezujući nas sa cijelim svijetom. U njihovom sigurnom zagrljaju i okrilju može se događati čovjek, njegova sudbina i njegova tiha, nježna privrženost prostoru i vremenu u kojima ostavlja otisak.

Ivana Bašić, prof.

Iva Šišak  rođena je 1980. u Zagrebu.