Ivan Midžić - Eko Tehnologija: Posveta Kargo kultovima

Zašto se Pinocchio vratio u svoje drvo
ili low-tech Ivana Midžića
 
 
Nismo mi ti koji potvrđujemo ili poričemo nešto u materijalima. Materijal sam po sebi potvrđuje ili poriče nešto u nama. (Baruch Spinoza)
                                                              

Daljinski upravljač od drveta. Televizor od drveta. Generator od drveta. Transformator od drveta. Fliper u nijansama jelovine. Punjači mobitela sa žicom od špage, ispunjeni finim česticama drvenih vlakana. Turbine koje proizvode samo drvenost ili samo umjetnost, ali ne rade na električnu energiju. Kompletna sfera proizvodnje energije „prevedena“ je u materijal drveta. Svježe ispiljenog, čistog od ogrebotina i crvotočina, zdravog i čvrsto pritegnutog, bez vidljivih pokliznuća ljudske ruke.  
 
Čini se da je drvena pozornica naših „nezamjenjivih“ novih tehnologija u radu kipara Ivana Midžića postala pozornica drveta. Nastupaju drveni generatori, drveni motori, drveni mobiteli, drvene nintendo konzole. Kipar je uložio puno truda kako bi ostao maksimalno vjeran high-tech predlošku, ali sada izvedenom u low-tech materijalu.
 
Pritom nije u pitanju samo jednostavna ekološka dosjetka.
 
Drvo izvodi složenu ironijsku operaciju: umjesto da se divimo pikselima na stadionski gigantskom kino-ekranu satelitski posredovane slike zapaljene crkve Notre Dame, kod Midžića gledamo nezapaljeno drvo u koje je utisnuta TV slika prijenosa razaranja Notre Damea. Slika je u drvenu podlogu „utetovirana“ poput kakve kazne, sirovog znaka vlasništva koji se nekoć utiskivao na tijela životinja, kažnjenika i robova. Podsjetnik da ništa, pa čak ni najslavnije umjetničke građevine, nisu otporne na masovnu reprodukciju i masovnu destrukciju.
 
Na masovno trošenje.
 
Početkom dvadesetog stoljeća, ruski formalist Viktor Šklovski inzistirao je na tome da je umjetnost uvijek i nužno postupak deautomatizacije naše percepcije. Njegov slavni primjer: ako želimo vidjeti kamen, moramo ga izmjestiti iz svih konteksta u kojem nam je uporaba kamena već poznata. Svrha umjetnosti, za Šklovskog, jest vratiti ljudima vid oduzimanjem „pretrpanog“ vidnog polja ili svih naših navika prethodno iskorištenog promatranja.
 
U Midžićevu tumačenju: ako želimo shvatiti suvremene gadgete, toliko zadužene komercijalnim imperativom „vrhunskog dizajna“ i toliko iskorištavane u našoj svakodnevnoj sferi rada i zabave, moramo ih pogledati kroz prizmu nečeg posve beskorisnog.
 
Primjerice: umjetnosti.
 
Također i kroz mnogo stariji, prirodni, ruralni materijal, danas dragocjeniji od zlata, jer upravo o drveću ovisi opstanak planeta čiji smo (krajnje nepristojni) gosti.
 
Drvo je inače i materijal križa, vješala, giljotina, ljesova. 
 
Ruka koja siječe drvo od samih je početaka svjesna da će je drvo jednom zgrabiti za vrat i smjestiti natrag, u svoju drvenu samicu.
 
Priča o Pinokiju, lutku koji je najprije živio izrezbaren iz drveta, a potom se zahvaljujući svojim dobrim djelima pretvorio u dječaka, zapravo je priča o tome da nas od „mrtve prirode“ dijeli jedino etički rad.
 
Zašto nas onda Midžić vraća u drveno tkivo?
 
Želi li nas kazniti?
 
Boravak pokraj njegovih skulptura, iznimno senzualnih i minuciozno vjernih predlošku koji transformiraju (ekomotori, mobiteli, akumulatori itd.), svjedoči o posve drugačijoj namjeri.
 
To su radovi umjetnika koji ulazi u materijalnost drveta da bi smanjio razliku između preoblikovanog i neoblikovanog, drevnog i novog, subjekta i objekta, svetog fetiša i pukog gadgeta, seoskog hobističkog rezbarstva i urbane profesionalizacije kiparstva.
 
Midžićevi kiparski radovi imaju ozbiljan problem s idejom da „znamo“ što je umjetnost. Možda umjetnost govori neljudskim jezikom; jezikom drveta? Ili metala? Ili kamena? Možda čovjek ne okupira materijale, nego je zapravo njihov medij.
 
U ovom tumačenju, Pinokio se vraća natrag drvetu, jer se umorio od ljudskog obličja, od ljudskih ograničenja, od ljudskih konvencija i njihova nasilja.
 
Drvo je slobodnije.
 
Od čovjeka.
 
U Midžićevoj drvenoj inscenaciji Da Vincijeve Posljednje večere, figuru Krista na drvenom TV ekranu igra Dalí, dok je pozicija Jude pripala Maljeviču. Tu su i apostolske figure Gauguina, Fride Kahlo, Rodina, Michelangela, samog Da Vincija, Warhola, Picassa, Sedera, Van Gogha, Meštrovića i Beuysa. Pred Dalíjem/Kristom leži narcističko zrcalo u kojem se slikarev obris još jednom ponavlja. Prilično gorak komentar o svetom poslanstvu umjetnosti.
 
Tim više jer Midžić ostatkom svojih radova dokazuje da umjetnost nije samo promocija autorskog ega. U dubljim slojevima njegova kiparstva, drvo je istodobno predljudsko i postljudsko, u vitalnosti svoje strukture imuno na pomodnost marketinga, dizajna, tehnologije, kolekcionarske industrije.
 
Baš kao i na tabletiće kojima kipar „ukrašava“ tjeme svojih drvenih televizora.
 
Drvo je, dakle, kompleksnije od Pinokija.
 
Otvorenije mogućnostima postajanja.
 
Supostajanje gledatelja sa skulpturom koja nam se obraća još je jedna posebna karakteristika Midžićeve umjetnosti.
 
Svejedno bavi li se nakitom ili klasičnom skulpturom, Midžićevi radovi zahtijevaju uzvratni dodir ili prijenos oblikovanja: nošenje, približavanje, kontakt. Fliper traži da pokrenemo lopticu. Akumulator s mnogo navoja užadi da prijeđemo rukom preko njihova reljefa. Drvo nas uvlači u svoju orbitu, dopuštajući mogućnost da čak i njegovim polaganim raspadom nastane neka nova šuma. Posebno su prenosivi sitniji drveni predmeti, kao punjači za mobitel popraćeni dugim pletenim „žicama“ koje zovu da ih zamotamo oko ruke, nosimo oko vrata.
 
Prenamijenimo.
 
Midžić naslovom izložbe naglašava kako čitavom ovom serijom odaje počast antropološkom fenomenu poznatom kao Cargo kultevi, u kojem civilizacije na drugačijem tehnološkom stupnju razvoja od zapadnih kultura izgrađuju kultne objekte pomoću kojih nastoje magično prizvati bogatstvo i standard zapadne kulture.
 
No, u Midžićevoj je izložbi prisutna i jaka svijest o tome kako je svako oponašanje ujedno i parodija onoga što se oponaša. Tehnologijski idoli, osim toga, vrlo brzo zastarijevaju. Sudimo li po tome kakav osjećaj stvara u ruci i glavi, najnovija marka mobitela nije nužno „naprednija“ od najbazičnijih alata za oblikovanje drveta.
 
Izložba nas, dakle, stalno vraća na nekoliko kompleksnih filozofskih pitanja:

1. što je to „vodič“ (u fizici i tehnici: tijelo koje se odlikuje mogućnošću prijenosa energije), kad govorimo o umjetnosti? 
2. koliko je „provodljivost“ kulturalnih modela postala samoj sebi svrhom – vode li nove aplikacije još novijim aplikacijama, sve brojnijima na velikom groblju kulturalnih gadgeta?
3. kakva je umjetnost uopće u stanju konkurirati multifukcionalnosti  najobičnijeg kompjutorskog sučelja? 
4. koliko disfunkcionalna danas umjetnost mora biti ako se želi suprostaviti općoj hiperfunkcionalnosti? 

Potražimo odgovor na ova pitanja u Kafkinoj pripovijetci „Domaćinova briga“. Kafka ovdje pripovijeda o stvorenju od drveta i konca, strahovito brzom za svoje dvije noge i apsolutno nesvodivom na neki već postojeći oblik. Neuhvatljivom.
 
Zove ga Odradek, drveni duh stvaralaštva.
 
Tvorevina.
 
Kafka: „Besmislena, ali dovršena cjelina“.
 
Toliko izazovnija od iskoristivih predmeta.
 
Toliko tajanstvenija.
 
Čak i pomalo drska.  
 
Ne moram vam reći da ćete ga sresti i upoznati na Midžićevoj izložbi, u svakoj pojedinoj skulpturi. Čak ćete se i sprijateljiti. Odradek sa sobom donosi poimanje rada kao neobuzdanog procesa otkrivanja, uspoređivanja i obustave konvencija, a ne rada koji mora završiti opipljivim i izmjerivim rezultatom.
 
Mogli bismo reći da je Odradek stvorenje kojemu je forma nezarobljena, iako se objavljuje u strogo definiranim gabaritima tehnologijskih naprava.
 
Odradek, Pinokijeva cjepanica, daljinski upravljač od blizinskog stabla…
 
Nećemo dovršiti igru. Nećemo pristati na tehnologiju definicija i definiranje isključivo tehnologijom.
 
„Nisi gadget“, kako glasi čuveni filozofski Manifesto muzičara i programera Jarona Laniera iz istoimene knjige. Ovo nije samo doba metalnog oružja i plastičnog voća. 
 
Ovo je i drveno doba.