Ivan Šeremet: Pošto pamet?

“Ono što činimo, ono što govorimo odvjetniku, na sudu ili u ratu, vođeno je pretpostavkama. Sve je fikcija: postojane su samo svijesti i razum svakog od nas. Društveno je stanje, uostalom, utemeljeno na tim načelima. Kad bi se čovjek pokoravao razumu, zakonima, sudovima, sve bi to bilo beskorisno; no, strasti zavode: on se buni i kažnjen je na ponižavajući način. Svi smo mi prisiljeni da potražimo uporište jedan u drugome (...) Očigledno je da u trenutku kada ljudi prihvaćaju društvo kako bi se zaštitili jedni od drugih, ta uzajamna potreba navješćuje otuđenje razuma koji ne obećava nikakav razumski ishod. Što više može društvo učiniti od toga da nas zarobi u tomu nesretnom stanju kojemu i sami naginjemo!” ( Jeremy Bentham La Langue Maternelle u: Jacques Rancière Učitelj neznalica)

***

Izmaknutost, rub, granica, drugost... pozicije su s kojih i o kojima govori slavonskobrodski umjetnik Ivan Šeremet. Geografski s dvaput prelomljene periferije: s ruba Europe, a onda i s ruba toga ruba, o čemu piše Miško Šuvaković u monografiji Ivan Šeremet, a svjetonazorski u odmaku od kolektivnog mentaliteta sredine, on izabire distancu kao model svog bivanja u svijetu. Istovremeno pripadanje i izmicanje sustavu - grada, države, umjetnosti... - generira ili je uzajamno određeno analitičkim i kritičnim pogledom. Distanca mu omogućuje sagledavanje, odluku o nepristajanju nasuprot poistovjećivanju, istovremenu kritičnost i pomirljivost, pronicljivost i naivnost, ironiju i tjeskobu... 
Tematiziranje autsajderske pozicije ne zatvara se u Šeremeta jedino kao autobiografska konstrukcija. Naprotiv, ova temeljna postavka njegova životnog načela osnova je iz koje gradi svoju umjetničku strategiju. On polazi od prevladavajuće ideologije dominacije po kojoj su identiteti kao i drugi ustroji definirani konceptom esencijalne, autentične jezgre koja traži isključenje svega što se smatra stranim ili neistinitim u odnosu na sebstvo. Hegemonija teži ujednačavanju podrivajućih razlika i standardiziranju konteksta, nudeći dualističke opreke kao kategorijalni aparat za opisivanje svijeta. Takav poredak ne trpi viškove ni praznine, on počiva na hijerarhijskoj raspodjeli mjesta i funkcija. Stabilan je ili nije poredak. Zato su razlike opasne. No Šeremet ne negira hegmonijski poredak već dovodi u pitanje njegove razloge. Ne odbacuje koncept razlike nego ga koristi kao kreativni alat za preispitivanje oblika represije i dominacije.
Rad Pošto pamet? razotkriva zamke modernog pedagogiziranog društva pri čemu se pod egidom jednakosti i napretka stvaraju nova društvena raslojavanja, a kao irelevantni isključuju svi drukčiji oblici i transcedencije znanja. Na pet fotografija Roma u svakodnevnom okruženju, pogleda direktno usmjerenih u promatrača, autor aplicira dijaloške oblačiće s tekstom koji  upućuje na etički upitne „nusprodukte“ obrazovanja, poput ratova i politike. Pritom se u razotkrivanju jednog, koristi drugim konstruktom kojega posljedično također dovodi u pitanje. To je stereotip o Romima kao nositeljima primitivnog mentaliteta koji pripada emocionalnom i afektivnom poretku nesposobnom za konceptualizacije nužne u vladanju znanjem.
Nije slučajno ovaj rad izložen u galeriji čiji su izlozi prozori knjižnice, institucionalne podrške fikciji o društvu znanja. Knjižnice su naime mjesta dvostruke artikulacije. One su reprezentacija poretka i mjesta njegove subverzije. Demokratične i otvorene, javne su knjižnice polja preklapanja društvenih konstrukcija, a ti dodiri nikada nisu bez ostataka.  
 
Irena Bekić