Ivana Stećuk: Kako smo se igrale
Slušanje priča u dječjoj dobi često podrazumijeva preuzimanje i igranje različitih uloga – time djeca ne usvajaju samo jezične kompetencije, već i elemente grupnih i društvenih odnosa, gradeći odnos kako prema drugima, tako i prema okolini u koju smještaju ili iz koje izdvajaju vlastitu igru. Imaginarni prijatelji i posebno, začarano mjesto do kojeg se dolazi uvijek i na točno određeni način nisu samo opća mjesta priča za djecu, ona su i uvod u umijeće stvaranja narativnih i izvedbenih mikrosvjetova.
Prostorna instalacija i happening "Kako smo se igrale" Ivane Stećuk u prostoru galerije rekonstruira doživljaj i dječju transformaciju voćnjaka u zagrebačkoj okolici, u kojemu je autorica sa sestrom i dvije sestrične provodila vrijeme u igri. Svaka je djevojčica stvorila svoj avatar, izveden iz životinjskog svijeta – Lavlju šapu, Pasiji zub, Mačije oko, Tigrovu pruga. Sami nazivi u sebi nose određeni jezični prijelaz – odstupanje od pravopisnog standarda ne daje naslutiti samo dob u kojoj su autorice imenovale svoje likove, već i osoban prostor, lišen normativnog i preskriptivnog konteksta što ga sa sobom nosi i svijet škole, institucija formaliziranog obrazovanja, ali i svijet standardnog jezika. Likovi nisu tek preuzete životinjske osobnosti – to su bića izvedena iz samo jednog, prepoznatljivog životinjskog elementa što im daje, kao i većini junakinja i junaka bajki, posebne moći: upravljanje prirodnim elementima, mijenjanje prostorno-vremenskih stanja, ulazak u paralelne svjetove kroz tajne prolaze U postavu izložbe sašiveni su elementi medij su tog prelaska, transformacije iz galerijskog prostora u prostor začaranog voćnjaka: to na poseban tepih, koji ne samo vizualno, već i taktilno i prostorno – pozivajući na sjedenje, na određeno izmještanje ravnoteže i percepcije, kao memorijska čestica iz prošlosti označava prijelaz u prostor priče. Kostimi životinjskih avatara, gotovo djetinjih totema, sašiveni su kao da su grubo sastavljeni od dijelova tijela pojedine životinje. Njihova uloga nije mimetička, već magijska – poput tepiha, i odijeli su portal, i vode u svijet bajki koji, uz naivno dječje otkrivanje svijeta, sa sobom neizostavno nosi i zastrašujuće elemente. Ne treba zaboraviti da su bajke, uz životinje koje govore, djecu koja zadobivaju neočekivanu snagu i neočekivane moći, nerijetko poprišta i jezivih događaja. Kao što su izvođačice kostimirane u likove koje su davno i kroz niz godina uporno igrale i gradile, publika prihvaćanjem dijela kostima – mekanih tekstilnih rogova, ušiju, antena, brkova, šešira, ili jednostavno oblačenjem odjeće na drugačiji način, ulazi kako u priču tako i u izvedbu izložbe.
"Kako smo se igrale" u svojoj rekonstrukciji igre ne donosi doslovno neki već zaboravljeni narativ izvodeći ga u formi kostimiranog igrokaza, već stvara otvoreni okoliš za prisjećanja same publike. Autorica sa suigračicama davnu igru rekonstruira izvedbom zvukova koji sugeriraju njihovu životinjsku prirodu i koji bi trebali barem dati dojam narativa, no izvedenih prigušeno, u mrmljanju i šaptu, u kojemu je publika pozvana na sudjelovanje. Happening se kao povijesna radikalna umjetnička forma nerijetko okretao ka rekonstrukciji davnih ritualnih okupljanja iz vremena što su prethodila pisanoj kulturi. U ovom slučaju, on rekonstruira sjećanje na dob u kojoj su se tek usvajali normativni elementi igre, društva i jezika, socijalnih odnosa i stvaranja narativa. S druge strane, sam postupak šivanja, osim već poznatih uloga tkanja, vezenja i šivanja u bajkama i prevrata koji oni donose, uvodi kako element procesualnosti, ali i element mračne magije – one koja je nagnala Victora Frankensteina da od dijelova dijela pokojnika sačini svoje Stvorenje ili pomoću koje je demonski liječnik sašio Sally iz filma Nightmare before Christmas. Kao što stari voćnjak podrazumijeva kultiviranu, ljudima namijenjenu i time transformiranu prirodu, tako i životinjama inspirirani likovi Ivane Stećuk i njezinih suigračica, posjeduju kako ljudske osobine, ali i neki gotovo emancipirajuće demonski potencijal bića koje se može u trenu okrenuti od svog stvoritelja.. Čak i imena daju naslutiti da su ih, prije nego stvarne životinje, potaknule priče o plemenima koja žive u skladu s prirodom, neka fiktivna indijanska plemena koja su moderno vrijeme još uvijek suočavala s davnim, totemskim religijama, a koja su svoje mjesto našle kako popularnoj kulturi tako i u dječjoj književnosti. Ljudski i životinjski likovi koji se pretapaju, u, primjerice, filmovima i instalacijama Pierrea Huyghea, poput Streamside day follies u kojemu akteri nose sašivene životinjske kostime, noseći u sebi neispunjenu fantazmu o nevinom, prirodnom bivanju ali i srazu ljudskog djelovanja i životinjskog svijeta, ili inverziji odnosa ljudskog i životinjskog poput rada nastalog iz refleksije o katastrofi u Fukushimi Human mask. Dječji i životinjski svijet, prije rituala prijelaza u kojima se, prihvaćaju pravila odraslih, prožet je tajnim prolazima, neočekivanim poveznicama, nevinošću, znatiželjom ali i atavističkim strahom od nepoznatog. Otvaranjem prostora za prisjećanje i igru uloga za posjetitelje u instalaciji između prirode i kulture, autorica nas navodi na osvještavanje usvojenih kodova čitanja i proizvodnje kulture ali i procjepa, šavova i bodova kroz koje se, putem izvedbe kulture, i sama priroda konstruira.
Ivana Stećuk (1997.) u svojim se umjetničkim radovima bavi osjećajima i usputnim mislima u trenucima svakodnevice, njihovim popratnim pojavama i nevidljivim detaljima unutar vlastite intime. Svoje misli često upisuje i izražava pređom vezenim detaljima na tekstilu te lijevom rukom ispisanim riječima, čime dobiva određeno taktilno znakovlje i vlastite kodove. Izražava se kroz medije instalacije, objekta, akcije, grafike i umjetničke knjige, najčešće tehnikom šivanja tekstila i vezom koncem.
Studentica je prve godine diplomskog sveučilišnog studija Grafika na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu gdje trenutačno pod mentorstvom prof. Mirjane Vodopije i komentorstvom umjetnika Silvija Vujičića izrađuje diplomski rad. Održala je dvije samostalne izložbe u 2019. godini: „Pesi i Luleki“, Galerija Hodnik, ALU, Zagreb i „Lirski dnevnici“, u ciklusu Šalji dalje - Ispred igrališta, Bistro Lauba, Zagreb. Sudjelovala je u brojnim grupnim izložbama i radionicama: „12. HT Nagrada“, MSU, Zagreb, 2019.; „Matrice: Prostor slobode“, Galerija SC, Zagreb, 2019.; „Ususret Salonu“, Galerija Šira, Zagreb, 2019., „Triennale of Printmaking Workshop Sofija“, Muzej na grad Skopje, Skoplje, 2019. i druge. Dobitnica je Rektorove nagrade za veliki timski znanstveni i umjetnički rad „Kulturno-umjetnička suradnja studenata Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Akademije Likovnih Umjetnosti u Zagrebu pri stvaranju kazališne predstave Sablasna sonata“ 2019. godine.