Iz prve ruke: Edit Glavurtić

Edit Glavurtić, rođena Splićanka, u Zagrebu je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. U Beču je na Schule für Angewandte Kunst stekla titulu magistra umjetnosti. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Jagode i papar njezina je prva knjiga priča.

Iz knjige: „Možda je u ljubavi najljepše to što biva uvijek iznova, i uvijek drugačije, i ne postoji pojam koji bi je objasnio a da vrijedi šire od osobnog viđenja. Ljubav svakom pokazuje drugačije lice i za svakog predstavlja nešto drugo, koliko je na svijetu ljudi toliko je i načina da se nekoga voli. I kad bi se provelo neko ispitivanje u kojem bi svatko trebao reći što je za njega ljubav i kakvo je to stanje, teško da bi se dobili jednoznačni odgovori. Je li to vezanost, opsesija i strast ili oblik nježnosti i osjećaj koji se potvrđuje trajanjem? Oblikovanju općih predodžbi puno su doprinijeli romantični filmovi, popularne pjesme i romani, kao i priče o fatalnim susretima i nemogućnostima koje se na kraju ipak prevladaju, a ako ne, iz njih nastaju doživotne zanesenosti. U drugim pak prikazima veliku ulogu igra blistava scenografija i drama, pa se nadamo da ćemo i u našim životima doživjeti nešto filmski spektakularno, razočarani kad nas stvarnost iznevjeri i naruga se toj iluziji.“

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”