Iz prve ruke: Gloria La Marr

Gloria La Marr pseudonim je Nevenke Nedić, svestrane magistre edukacije i filozofije i magistre pedagogije, voditeljice Narodne knjižnice i čitaonice Bošnjaci. Piše u različitim književnim formama, uključujući slobodni stih, talijanski sonet, haiku, pjesmu u prozi, osmerac, šesterac, dnevnički zapis, roman, kratku priču i aforizam. Dosad je objavila zbirku pjesama Zlatno doba, koja je 2017. nagrađena Književnom nagradom „fra Martin Nedić”, zbirku pjesama Apologija (2018.) i roman Srce traži zadovoljstvo (2022.). Također se bavi umjetničkom fotografijom i modnim dizajnom.


O romanu Srce traži zadovoljstvo
Srce traži zadovoljstvo prvi je roman autorice Glorije La Marr, koja u toj romansiranoj autobiografiji sjedinjuje svoja tri puta – put prema Bogu, umjetnički put i put ljubavi prema pravoj ljubavi. Roman je podijeljen na sedam godina i sedam mjeseci. Počinje i završava ljubavnom pričom: onom između Boga i duše te onom između muškarca i žene. To je njezina životna priča, a podijeljena je na tako simboličan način. (Đuro Vidmarović)

Roman je prožet simbolikom broja tri. Sjedinjuje tri puta, podijeljen je na tri dijela, sadrži ravno 33.000 riječi, završava stihovima 33. pjesme iz autoričine druge zbirke poezije, a pojedini datumi, izrazi i rečenice ponavljaju se točno tri puta. U romanu postoji mnoštvo znakovitosti, izraza i rečeničnih konstrukcija koje sugeriraju više od onoga što se isprva čini. (Marija Lešić Omerović)


Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”